Malo je vremena

    4 godine pre 979 pregleda

Pljevlja, grad na sjeveru Crne Gore nekada kroz istoriju znamenita varoš na karavanskom putu koji je povezivao zapad sa istokom na trgovačkom putu od Dubrovnika do Carigrada i u kome su se preplitale i sučeljavale različite civilizacije, a svoj pečat ostavljala ilirska, rimska, slovenska, turska i austrougarska tradicija. 

Istovremeno i grad koji je nekad bio sjedište hercegovačkog sandžaka, velika inspiracija za mnoge putopisce poput Evlije Čelebije koji su pisali nadahnuto o ovome gradu sa dušom, dobronamjernim i gostoljubivim ljudima i njihovoj kulturi, muzičkoj i umjetničkoj tradiciji.

Kad čovjek pročita ovako uvod i još uz to kad spozna da se radi u današnje doba o najvećem industrijskom centru Crne Gore sa ogromnim rudnim i šumskim bogatstvom u kome posluju između ostalih i dva industrijska giganta crnogorske privrede Rudnik uglja i TE “Pljevlja” i da se radi o gradu kroz koga protiču tri rijeke, onda je logično pomisliti da kad je svevišnji stvarao ovaj svijet, Pljevlja su bila mjesto njegove milosti i naklonosti. 

Sasvim bi logično bilo pomisliti da se grad sa takvim preduslovima u prošlosti razvio u velelepni, savremeni grad u kome njegovi građani uživaju standard mnogo veći nego većina crnogorskih gradova. 
Međutim, ništa od toga, sudbina se surovo poigrala sa ovim gradom zbog višedecenijske nebrige onih koji su od takvog bogatog i perspektivnog uspjeli da naprave siromašan grad bez perspektive, a po gostoljublju i domaćinstvu poznate Pljevljake pretvore u siromašne i nemoćne ljude kojima je oduzeto bogatstvo na kome grad leži, a ostavljene deponije i jalovišta i enormno zagađen vazduh, voda i zemljište. Umjesto po bogatstvu, Pljevlja su danas poznata kao ekološka crna tačka i jedan od najzagađenijih evropskih gradova u kome dnevni stepen zagađenosti prelazi i po rekordnih 17 puta više od dozvoljenih parametara i u kome stepen prekoračenja toksičnih materija prelazi i više od 200 dana godišnje. 

Istovremeno, kakvog apsurda, Pljevlja su grad u kome je stepen nezaposlenih građana na samom vrhu na republičkom nivou, a ravnomjeran regionalni razvoj posebno sjevera samo mrtvo slovo na papiru. Još jedan od apsurda je da grad na tri rijeke zna biti i po nekoliko mjeseci bez vode za piće, već se većina građana snabdijeva sa gradskih izvora iako u datom trenutku nisu sigurni da je ta voda ispravna za piće, jer izvještaja o ispravnosti vode nema na dnevnom već na nedjeljnom nivou.  Zato nije ništa čudno da se nastavlja trend iseljavanja iz ovoga grada jer je za 10 mjeseci prošle godine iz ovog grada otišlo, po podacima Monstata, 207 građana, a da su Pljevlja za desetak godina izgubila više od 6.000  stanovnika. Porazna je i činjenica da je za proteklih 10 mjeseci prošle godine u Pljevljima rođena svega 191 beba, a istovremeno da je umrlo 348 građana.

Apeli upućeni državnim organima kao i Institutu za javno zdravlje i Agenciji za zaštitu životne sredine ne daju rezultate. Umjesto konkretnih mjera i konkretnih poteza republičkih organa kao odgovor na višedecenijske vapaje građana za hitnom toplifikacijom grada, efikasnom kontrolom lokalnih zagađivača i poduzimanja efikasnih mjera, zasad građani Pljevalja dobijaju samo obećanja. Država koja se u Ustavu deklarisala kao ekološka i koja je takođe u Ustavu svojim građanima obećala pravo na čist vazduh, vodu za piće i pravo na rad i život od svog rada do sad to pravo nije obezbijedila za građane Pljevalja. A Pljevlja, nekad prelijepi grad sa dušom, umire. Malo je vremena da mu se pomogne. 
Tužno, zar ne?