Foto: Pixabay –

Međunarodni dan solidarnosti je dan za slavljenje jedinstva uprkos svim različitostima, dan kojim se vlade podsjećaju da poštuju svoje obaveze prema međunarodnim sporazumima, dan za podizanje svijesti javnosti o važnosti solidarnosti, te dan za podsticanje novih inicijativa za iskorjenjivanje siromaštva, saopštila je predsjednica Banke hrane Marina Medojević.

“Solidarnost je u Milenijumskoj deklaraciji izdvojena kao jedna od temeljnih vrijednosti međunarodnih odnosa u 21. vijeku. Stoga je Generalna skupština UN-a uvjerena da je promocija kulture solidarnosti i duha dijeljenja važna za borbu protiv siromaštva, proglasila 20. decembar Međunarodnim danom solidarnosti. Građani Crne Gore pokazuju solidarnost sa donacijom hrane, garderobe, SMS porukama.Mnogo bi nam djeca ostalo neuhranjeno, bez lijeka ili operacije od koje im zavisi život , da nije humanih ljudi”, navodi ona u saopštenju.

Solidarnost države se može izjednačiti sa odgovornim odnosom prema ljudima u potrebi.

Nedostatak hrane na dnevnom nivou sa kojim se suočava veliki broj građana pokušavaju da umanje Narodne kuhinje. Međutim, nema dovoljno obroka za sve gladne, pa se četiri obroka što je maksimum u Narodnoj kuhinji glavnog grada, dijele na pet i više članova porodice a to im nerijetko bude jedini obrok, dnevno,

“Postoji i nemali broj onih u stanju nužde, koji nijesu spremni, zbog stigme da zakucaju na vrata Narodnih kuhinja. Zbog njih i onih koji imaju samo jedan obrok dnevno, potrebno je da imamo standardizovane uslove za sticanje socijalnih bonova ili oformimo socijalne prodavnice u kojima će se moći uzeti osnovne životne namirnice i higijenska sredstva, besplatno”, dodaje ona.

Uvođenje besplatne užine u školi, udžbenika, školskog probora, dostupnost neformalnog obrazovanja socijalno ugroženoj djeci je nužno, ukoliko i malo brinemo za njihovu budućnost i za dugoročno smanjenje siromaštva.

“Kvalitet socijalne zaštite i davanja mora da se popravi jer izuzetno “stroge” mjere socijalne zaštite više isključuju korisnike i ne dovode do toga da ranjivi zapravo dobiju pomoć. Dostupnost novčane socijalne pomoći marginalizovanim grupama, ali i iznos socijalne pomoći, ne dovodi do smanjenja stepena rizika od siromaštva i siromaštva među građanima”, dodaje.

Potrebno je, kako kaže, da se što prije uskladi visina socijalnih davanja, odnosno novčane socijalne pomoći za ljude koji su ispod utvrđene granice siromaštva, uključujući novčanu pomoć namenjenu djeci u stanju socijale potrebe.

“I dalje nema ni pomena, o brizi o starima na način prepoznat u socijalno odgovornim državama. Socijalnih penzija nema, odnosno adekvatne mjesečne naknade za lica koja imaju više od 67 godina, a nemaju penziju, drugi prihod i imovinu. Prava na nadoknadu troškova za stanarinu i grijanje, ni u najavi”, navodi ona.

Još jedan predloženi a po brojkama veliki budžet, ne dodiruje najuogroženije kategorije društva. Ističe da građanke i građani koji žive od socijalne pomoći, tuđe njege, srazmjernih penzija, nezaposleni i oni u zoni siromaštva, često suočeni s bolešću, ostaju zaboravljeni od države i sistema.

“Prenatrpane kancelarije zaposlenih u javnoj uprave koji primaju prosječno, po sedam- osam puta veća primanja, od korisnika materijalnog obezbjeđenja porodice, koji je jedino socijalno primanje koje je povezano sa siromaštvom, pokazuje da se ne štedi na zaradama u budžetu, koji pune svi stanovnici Crne Gore”, pojašnjava.

Ne smanjuje se, kaže, broj službenih automobila pa smo i dalje neslavni rekorderi. Putovanja zvaničnika sa nemalim brojem saradnika, odsijedanje u luksuznim hotelima sa brojnim obezbjeđenjem i dalje je u toku. Dodatna primanja državnih sužbenika po raznim osnovama, komisijama, odborima, članstvima… uprkos platama koje primaju upućuje nas na zaključak da za niih nema recesije ali se i te kako štedi na najugroženijima, na svaki način.

“Država, odnosno oni koji je predstavljaju, ne mogu da se pohvale odgovornošću niti zainteresovanošću da pomognu onima, koji ne mogu pomoći sebi. Nemamo mjere prevenciju siromaštva, niti inicijativa da se siromaštvu stane na put. Društvo je jako koliko i njegova najslabija karika”, zaključuje ona.