MIRKO RONDOVIĆ – PJESMA “SVI PLJEVALJSKI TAMBURAŠI” MOJA JE LIČNA KARTA

    1 sedmica pre 340 pregleda Izvor: svet-australia.com

“ZAPISANO U VREMENU ” TROSTRUKI CD SA 67 PJESAMA U IZDANJU PGP RTS VEĆ SE NEKOLIKO PUTA DOŠTAMPAVA 

Mirko Rondović, doajen narodne pjesme, prefinjenog, izuzetnog vokala, rođen je u Vidrama kod Pljevalja. U tom gradu je počeo pjevačku karijeru u KUD-u “Volođa”. Po dolasku u Beograd na studije u KUD-u “Branko Krsmanović” stekao je muzički temelj, i počeo da gradi imidž pjevača koji proslavlja izvornu narodnu muziku svojim prelijepim glasom na mnogobrojinim nastupima. Postavši stalni solista Radio Beograda 1970. godine, snimio je preko 100 trajnih snimaka, sa kojima je svojim vrhunskim iterpretacijama mnogim slušaocima dotakao dušu. Posvećen ljepoti izvorne narodne muzike, snimio je divne pjesme sa područja Sandžaka, Crne Gore, Vranja, Kosmeta, BiH i Makedonije. Ovaj proslavljeni umjetnik, vlasnik je mnogih nagrada i priznanja; dobio je “Oktobarsku nagradu” grada Beograda 1976. godine, nosilac je statusa istaknutog umjetnika, dobitnik je “Crnogorskog oskara za životno delo”, priznanje “20 Novembar” od grada Pljevalja za poseban doprinos i afirmaciju grada i opštine; od Ruske federacije je dobio “Blagodarstvenoe pismo” (pismo zahvalnosti), prestižna Vukova Zadužbina je u svojoj knjizi “Danica” posvetila Mirku Rondoviću 32 strane, posebno priznanje mu je stiglo iz izdavačke kuće PGP RTS koja mu je izdala trostuki CD pod nazivom “Zapisano u vremenu” sa 67 pesama. Od udruženja UTEKS je dobio “Povelju za očuvanje lijepe narodne pesme”, itd…  Ali njemu, najdraža su priznanja koja je dobio od svojih kolega, legendi narodne muzike, koja se nalaze u prilogu uz CD “Zapisano u vremenu”: Predraga Cuneta Gojkovića, Safeta Isovića, Zvonka Bogdana, maestralnog muzičara Ljubiše Pavkovića itd… Predstavljao je Crnu Goru za Dane kulture na međunarodnim manifestacijama; Rusiji, Nemačkoj, Engleskoj, takođe, Jugoslaviju na “Festivalu podunavskih zemalja” pod nazivom “Dunav Fest,” zatim, Radio Beograd i Radio Titograd na manifestaciji “Dani radija u Brezovici” itd… Komponovao je 30 pjesama, među njima mega hit “Svi pljevaljski tamburaši” sa kojom je obezbjedio sebi muzičku vječnost i sa kojom i danas prenosi širom svijeta ljepotu crnogorske pjesme. U diskografiji, snimio je 3 singl ploče, 5 LP i 3 CD-a.

Iako je čitav život posvetio pjesmi, uspešno je radio 32 godine u Politici kao rukovodilac tiraža i plasmana. Svi ga znaju kao divnog čovjeka, skomnog i tihog, velikog pjevača, koji svaku pjesmu potpisuje srcem i dušom.

Njegova pjevačka karijera je prebogata, intervju koji je pred vama dragi čitaoci, pun je zanimljivosti i istorijskih muzički podataka, na početku smo…

Vaše pjevačko umijeće, iskristalisali ste u kulturno umetničkom društvu “Branko Krsmanović “, kasnije, kao stalni solista radio Beograda. Kako je izgledala Vaša saradnja, sa kim ste nastupali, da li se sjećate koje ste prve pjesme snimili za radio Beograd?

Oko 8 godina sam bio vokalni solista KUD-a “Branko Krsmanović” sa kojim sam proputovao skoro pola svijeta. “Krsmanac” je imao izvarendan orkestar u kome su svirali sjajni muzičari, poput Vladete Kandića (Bata Kande), Toše Elezovića, (Titov omiljen harmonikaš), klarinetista Blagoje Petrović, (svirao je u velikom narodnom orkestru RTB), violinista Vlasta Jelić, kontrabasista Miša Blam, i mnogi drugi… PGP RTB je 1968. godine izdao LP ploču sa orkestraskim numerama i sa vokalnim solistima. Ja sam snimio dvije crnogorske pjesme; “Oj vesela veselice” i pjesmu “Crnogorka”. Obje su primljene za arhiv Radio Beograda. Ipak, ne bi se reklo da sam tada postao solista radio Beograda. Za razliku od mnogih, nisam polagao audiciju. Naime 1970. godine, održan je festival u beogradskom Domu omladine na kome su se takmičili pjevači, solisti kulturno umjetničkih društava iz Beograda a i šire. Na tom festivalu osvojio sam prvu nagradu, drugu Gordana Lazarević, a treću Ivanka Stefanović.

Posle te pobjede, pozvali su me u Radio Beograd i rekli da sam od danas solista Radio Beograda, a ja od tada postadoh solista tog hrama kulture, kako se u to vrijeme govorilo. U međuvremenu Radio Beograd je organizovao takmičenje pjevača iz cijele Jugoslavije, pod nazivom “Prvi glas studija šest” gdje su glasali slušaoci i stručni žiri. Desi se da Gordana Stoičević i ja podijelimo prvo mjesto. Već te 1970. godine, počeo sam da snimam prve trajne snimke za arhivu Radio Beograda. Velikim Narodnim orkestrom rukovodio je sjajni violinista, koncert majstor Rade Jašarević, popularni Bata Rade, a koji je na žalost kasnije zajedno sa Silvanom Armenulić i njenom sestrom Mirjanom poginuo u saobraćajnoj nesreći. Koliko se sjećam, prve pjesme koje sam snimo su bile: “Poljem se vije”, “Oj vesela veselice”, (drugi snimak), zatim dvije pjesme iz sandžačko-raške oblasti (zapisi Miodraga Vasiljevića) “Javor se zeleni” i “Rasla tanka konopljica”.

Snimili ste preko 100 arhivskih pjesama za Radio Beograd što je veoma dragocjena kolekcija, šta Vas vezuje toliko za izvornu narodnu pjesmu, šta ste u njoj otkrili, kada ste joj toliko posvećeni?

Duhovni gorostas Njegoš je rekao; “Vrijeme je majstorsko rešeto”. Izvorna narodna muzika je prošla kroz to majstorsko rešeto, a ja volim da kažem, da je to isfiltrirana narodna pjesma. Svu ljepotu, svu radost, svu tugu, sva poniranja i sva uskrsnuća naš narod je pretočio u narodnu pjesmu. Ona na najbolji način oslikava život na ovim našim balkanskim prostorima, koji je najčešće protkan mnogim nedaćama, nevoljama, ali i nekim lijepim trenucima i običajima. Volim istoriju, kako je nazivaju – učititeljicom života pa tako jedan moj prijatelj istoričar reče: “Izvorna pjesma je pjesma koja sjaji iz dubine vijekova.”

Radili ste uvijek sa najboljim muzičarima. Sa kim ste najduže i najuspješnije sarađivali, ima li neka anegdota vezana za nekoga od njih?

U većini slučajeva pjevači su mnogo popularniji i bolje plaćeni od muzičara. Istina, publika prije svega dolazi zbog pjevača, ali šta bi mi radili da iza nas ne stoje vrsni orkestri, koji nas stimulišu ljepotom zvuka i napajaju divnom energijom koju mi sa njima prenosimo na publiku. Da bi neko postao vrhunski instrumentalista, recimo harmonikaš, osim savršenog sluha, on mora da vježba i preko 10 sati dnevno. To znam dobro, jer su moji najbolji prijatelji kao Ljubiša Pavković, Vlada Panović, Slavko Mitrović Sale, pravi virtouzi na ovom instrumentu. Ja sam se zaista trudio da osim Velikog narodnog orkestra RTS-a, koji je svakako najbolji, snimam i sa drugim vrhunskim orkestrima, kao što je orkestar legendarnog Mije Krnjevca, njegovog sina Aleksandra, vrhunskog muzičara Dragana Kneževića, kao i vrsnih muzičara Slavka Mitrovića Caleta i Zorana Pejkovića. Svi oni su se maksimalno trudili da sa najboljim istrumentalistima napravimo vrhunske snimke. Nikada niko od njih nije htio da uzme ni jedan dinar, sve su radili sa zadovoljstvom – besplatno. Dugujem im veliku zahvalnost.

Evo jedne anegdote. Pred jedno snimanje u “Studiju šest” u “Radio Beogradu” neko iz okestra upita šefa orkestra Miodraga Jašarevića (Bata Radeta) “ko je najbolji klarinetista u Srbiji”? Bata Rade kao iz topa odgovori: “Zna se, najbolji je Boki Milošević”! Odjednom je ugledao vrsnog klarinetistu Blagoja Petrovića pa reče; “E, pa, najbolji je Blagoje Petrović”! Slatko smo se smijali. Takav je bio Bata Rade, divan, nikome se u životu nije zamjerio, svi smo ga voljeli.

Najveće ocjene od muzičkih stručnjaka dobili ste za interpretaciju Njegoševe pesme “Noć skuplja vijeka”. Mnogi ne znaju da je za ovu pesmu urađena muzika, recite nam nešto više o tome.

“Noć skuplja vijeka” ili u prevodu, jedna noć vrednija od čitavog života, jedina je ljubavna Njegoševa pjesma – veličanstvena oda ljubavi. Dugo je skrivana od javnosti jer su Crnogorci  smatrali da jednom vladici ne priliči da piše ljubavne pjesme. Prvi put je objavljena u listu “Bosanska vila” 1913. godine. Pretpostavlja se da je posvećena ljepotici iz Perasta, Katarini Ambrožić, po jednoj verziji, a po drugoj nekoj, kako Njegoš kaže divotnici iz kapetanske porodice Mezarović. S obzirom da je skrivana prava istina nikad nije utvrđena, ali neosporno je da vladika sa nekom od njih, proveo jednu noć vrijedniju od čitavog života. Kada mi je autor muzike, profesor Ilija Mijatović, predložio da snimim ovu pjesmu, dugo sam razmišljao da li da to prihvatim, jer to je za mene bio veliki izazov. Ipak sam odlučio da je snimim. Veliki aranžer maestro Dragan Knežević je napravio fantastičan aranžman, doveo sinfonijski orkestar i hor Radio Beograda i kada smo sve završili bili smo prezadovoljni. Najveći muzički stručnaci su ovu numeru ocijenili najvećom ocjenom, na moje veliko zadovoljstvo.

Komponovali ste 30 kompozicija, najpoznatija među njima je bezvremenska pjesma koja Vam je donela veliku slavu “Svi pljevaljski tamburaši” – kako je nastala?

Pjesma “Svi pljevaljski tamburaši”, kako mi pjevači kažemo, moja je lična karta. Veliki hit! Pjeva se širom svijeta! Poznati tekstopisac Ruždija Krupa koji je rođen u mojim Pljevjima, napisao je mnogo velikih hitova, između ostalih: “Jedna rijeka u mom kraju”, “Most do moga zavičaja”, “Mali mrav”, “Mostovi na Morači”, “Ko se jednom napije vode sa Baščaršije”, “Ja mlad pijem noći”, “Ja nisam rođena da živim sama”, “Prođe ljeto trideseto” itd… Jednog dana mi je poslao nekoliko tekstova za koje sam trebao da napišem muziku. Među njima i “Pljevaljske tamburaše”. Pročitao sam tekstove i takoreći u jednom dahu napisao muziku za tri pjesme. Neverovatno kako iz njegovih stihova prosto izvire muzika. Razmišljao sam da li da napravim muziku za “Pljevaljske tamburaše”. Lijep tekst ali mi se činilo da je previše lokalnog karaktera. I šta se dešava. Jedne noći sanjam da se nalazim u mojoj bašti, berem šljive i počinjem da pjevam onaj čuveni stih “Drugi ljubi usne njene što ostaše meni dužne”. Neka milina mi se razlila po tijelu – divan san. Probudim se, skočim do magnetofona koji mi je uvijek bio pri ruci, i otpjevam melodiju koju sam pjevao u snu. Nisam mogao da spavam do kasno, uzeo sam harmoniku i napravio osnovne konture melodije. Snimio sam je za PGP RTS 1987. godine sa orkestrom Dragana Kneževića. Pjesma je brzo ušla u elitne kafane, a kada se to desi, zna se to je hit. Sa ovom pjesmom sam doživljavao čudne stvari. Dešavalo mi se da sam morao da je izvedem za noć i po 5, 10 pa i 20 puta, toliko se ta pjesma tražila. U to vrijeme autorska prava se apsolutno nisu poštovala. Ipak, ostala je pjesma koja će me sigurno nadživeti.

Bili ste 32 godine u stalnom radnom odnosu u NIP Politika, kako ste uspijevali da uskladite poslovne obaveze sa pjevanjem?

Radio sam u Politici na veoma odgovornim poslovima, prvo kao referent, inspektor, šef tiraža i na kraju dugo godina kao rukovodilac važnog Sektora tiraža i plasmana; nije bilo uvek lako, ali morao sam uskladiti radne obaveze sa mojim muzičkim i pjevačkim ambicijama i željama. Nastojao sam da moj posao u Politici ne bude u sjenci i ne trpi, zbog moje prevelike ljubavi prema muzici, sve sam nekako stizao. Politika mi je između ostalog pored odlične plate dodijelila trosoban stan u centru Beograda.

Da se podsjetimo, koliko ste snimili nosača zvuka, za koje diskografske kuće ste ih izdali, ko su bili Vaši saradnici na tim projektima?

Snimio sam 3 male singl ploče, prva sa orkestrom Doma JNA pod vođstvom Bate Mitrovića za “Jugoton” sa moje 2 kompozicije; drugi singl sa orkestrom Mije Krnjevca pjevao sam 2 njegove pjesme i treći sa 2 Zaharove pjesme i njegovim orkestrom za produkciju Studia B. Posle toga počeo sam da snimam LP ploče – ukupno 5 sa orkestrom Ljubiše Pavkovića, Zorana Pejkovića, Aleksandra Todorevića Krnjevca, Dragana Kneževića, Slavka Caleta Mitrovića, zatim 3 CD izdanja, od kojih je svakako najvažniji trostuki “Zapisano u vremenu” sa 67 pjesama, sve je snimljeno za PGP RTS. Ja sam ipak davao prioritet snimanju trajnih snimaka za arhiv Radio Beograda gdje sam snimio mnogo nepoznatih pjesama trudeći se da ih otrgnem od zaborava. Svakako sam snimao i poznate koje su ranije snimale moje kolege. Evo nekoliko najpoznatijih pjesama; ‘Svi pljevaljski taburaši”, “Grana od bora”, “Tamburalo u tamburu momče”, “Snijeg pade na behar na voće”, “Jedna suza zaključana”, “U lijepom starom gradu Višegradu”, “Da zna zora”, “Razbolje se šimšir list”, “Žubor voda žuborila”, “Noć skuplja vijeka”, “Hajdana”, “Duni vjetre malo sa Neretve”, “Još ne sviće rujna zora”, “Šetajući pored Ljubovića”, “Oj vesela veselice”, i još mnogo drugih, koje se nalaze na trostrukom izdanju i sve su primljene u arhiv Radio Beograda. Među njima posebno se izdvaja zahtjevna sevdalinka “Il’ je vedro il’ oblačno” koja je ocijenjena kao moja najbolja interpretacija, sa kojom je posebno bio oduševljen legendarni Safet Isović, koji me je mnogo izreklamirao na raznim TV stanicama, a takođe nudio da bude producent na snimanju buduće ploče.

Dobili ste mnoge nagrade u Vašoj karijeri ali posebno je važno izdanje CD-a od 67 pesama “Zapisano u vremenu” od Vaše izdavačke kuće PGP RTS koje je dobilo samo nekoliko pjevača. Koliko Vam ono znači?

U pravu ste, trostruki album “Zapisano u vremenu” je kruna moje pjevačke karijere i mnogo mi znači. Taj album je snimilo svega nekoliko pjevača, mislim 12 ili 13 l. Kriterijumi su veoma strogi. O tome odlučuju urednici Radio Beograda i PGP RTS-a. Jedan od glavnih uslova je da pjevač ima dosta snimljenih trajnih snimaka za arhiv radija. To je luksuzno izdanje uz koje ide manja knjižica sa muzičkim kritikama veoma kopetentnih ljudi iz sfere muzike a i nekih drugih oblasti kulture, čak i nauke. Eto mene su mnogo nahvalili a ja u šali kažem da je i pola od toga tačno, bio bih prezadovoljan. Interesantno je da se ova CD izdanja iako su skuplja od drugih jako dobro prodaju. Moj CD je nekoliko puta doštampavan i do prije 2 mjeseca reklamiran na radiju i televiziji iako je izašao prije 8 godina.

Da li možete za naše čitaoce da izdvojite jednu ili dve muzičke kritike o kojima ste govorili?

Draga koleginice može, izdvojiću kritike mojih cijenjenih kolega Cuneta Gojkovića i Ljubiše Pavkovića.

Cune Gojković, dio kritike;

“Ako je neko otkrio ovom srpskom narodu to je uradio Mirko Rondović, otkrivši da je tambura, taj drevni instrument najbolji most između Šumadije i Crne Gore. Kao što je nekada moja “Kafa” krenula iz njegovih Pljevalja i otišla daleko, tako su i njegovi “Pljevaljski tamburaši” iz njegove notne sveske, iz njegove duše i milozvučog glasa, došli do naših srca u Šumadiju a i mnogo šire. Mirko Rondović je ušao u estradni život tiho, nenametljivo ali sa ogromnom snagom svog talenta i ljepotom glasa upisao u istoriju srpsko-crnogorske pjesme”.

Ljubiša Pavković, deo kritike:

“Široj muzičkoj javnosti Mirko Rondović je postao poznat kao izvođač izvornih narodnih pesama Crne Gore i Sandžaka, odakle je i potekao. Riječ je o veoma nadarenom čovjeku, izrazite muzikalnosti, specifičnog prijatnog glasa, suptilne interpretacije, ali i često jakih i burnih emocija koje se itekako osjećaju u njegovoj pjesmi. Noseći duboko u genima muziku svoga kraja, pjevao ju je uijvek punim srcem sa posebnim osjećajem i razumjevanjem, sa puno sjete, duboke čežnje, istančanog osjećaja za lijepo i sa dostojanstvom koji iz nje izvire…”

Ostavili ste veliki trag u narodnoj muzici i kao pjevač i kao čovjek, šta bi ste savjetovali mladim kolegama, postoje li recept za dugogodišnji uspjeh?

Kada čovek uđe u zrele godine, ima iskustvo i znanje, treba da ih prenese na mlade ljude, ali je danas problem što mladi uglavnom ne prihvataju savete starijih; kažu – smaraju nas. Da bi neko bio vrhunski pjevač, treba da ima prije svega lijep i originalan glas, da ne imitira nikoga, mora da ima pejvačku energiju, pravilnu dikciju, osećaj za ritam, naglašenu emociju, prepoznatljivu muzikalnost, originalnu interpretaciju, da ima tehniku disanja, da poznaje takozvano stilsko pjevanje, da pjeva svaku pjesmu sa ukrasima koji su karakteristični za kraj iz koga potiče pjesma ili vrsta pjesme, da ne upotrebljava trilere i ukrase gde im nije mjesto i obrnuto, da ima lijep i pravilan vibrato. Pjevač treba da zna da izabere pjesmu sa kvalitetnim tekstom i melodijom koja će najviše odgovarati njegovim glasovnim mogućnostima, da ima tu dinamiku pjevanja koja će biti usaglašena sa tekstom pesme.

Danas ima dosta mladih pjevača sa dobrim glasovnim mogućnostima, ali nema skoro ni jedan koji posjeduje sve ove kvalitete koje sam nabrojao. Bio je jedan ali nas je na žalost rano napustio, Toše Proeski. Mladim pjevačima bih preporučio da uče od starijih pjevačkih kraljeva kao što su Cune, Tozovac, Zvonko Bogdan, Staniša Stošić, Šaban Bajramović, Merima Njegomir, a ne od ovih koji su nezasluženo krunisani, i koji su iskvarili ukus naroda. Savjetujem da ne daju velike pare za bezvrijedne pjesme koje se slušaju mesec-dva i posle padaju u zaborav…

Šta je Vaš najveći uspjeh? 

Kada su pitali čuvenog direktora RTS-a Aleksandra Tijanića šta je njegov najveći uspjeh, odgovorio je: “Najveći uspjeh je to što sam iz Podujeva došao u Beograd”. Pa eto i ja mislim, šta bih napravio od karijere i od života da sam ostao u malom mjestu, bez obzira na izuzetne prirodne ljepote koje ga krase. Mislim da sam dosta postigao, zadovoljan sam u cjelini. Ne kažem da nešto nije moglo biti bolje, a takođe mislim da život nisam ispunio godinama već godine životom i nekim sadržajima. Bilo je čaša meda a i žuči – takav je život. Mislim da sam bogat, ne zato što imam mnogo, već zato što mi ne treba mnogo da budem zadovoljan. Nisam pakosan, znam da se radujem i tuđem uspjehu, volim da pomažem ljudima u nevolji. Moj najveći uspjeh je mimo moje karijere, što imam hvala Bogu petoro djece 4 sina i ćerku. Dobri su ljudi i nije mi žao što sam glavni dio života posvetio njima. Školovao sam ih i stambeno obezbjedio u glavnom gradu.

U čemu nalazite unutrašnji mir?

Svaka čast onome ko može u današnjim uslovima postići unutrašnji mir i sklad, kada svuda oko nas vlada nemir, nepravda, prevara, laž, sila, nekultura, nemoral, droga, bolesti, ratovi, prijetnja od ratova itd… Kada je materijalno mnogo važnije od duhovnog. Biti imun na sve te pojave za normalnog i čestitog čovjeka je veoma teško, čak i nemoralno. Ipak, pametan čovjek mora razlikovati bitno od nebitnog, mora shvatiti da je sve to svojstveno ljudskom rodu i da mora izgraditi sopstveni odbrambeni mehanizam, a to je baš taj unutrasnji mir i spokoj. Kako ga postići, jedan od načina je svakako ljubav najbližih i drugih prema tebi i obrnuto, tvoja uzvratna ljubav. Treba shvatiti da skoro za svaki problem postoji rešenje, da od najgoreg ima gore. Neophodan je optimizam, iako kažu da je pesimista dobro obavješten optimista. Ne treba sve u životu gledati kroz tamne naočare.

Za nas koji se bavimo muzikom ili nekom drugom umjetnošcu, postizanje tog unutrašnjeg mira i sklada, mnogo je lakše nego u drugim profesijama. Recimo, to je ono kad kažu: “Uh ta pjesma liječi dušu”. I zaista postoje trenuci, posebno u večernjim satima kada svi utonu u san, stavim slušalice i uplovim u taj rajski svijet harmonije melodije i ritma. Satima slušam divnu muziku i osjećam kako neko čudno božanstvo, neka milina struji mojim venama i mojim žilama. Obuzima me ushićenje dok se neka energija oslobađa i razliva po cijelom tijelu. To su trenuci istinskog zanosa i unutrašnjeg mira i spokoja koji se riječima ne mogu opisati, već osjetiti svojim čulima. Rekao bih – neki razgovor duše i srca, harmonija u ljudskoj duši. Veoma ugodan osjećaj. I duševan mir kod mene može izazvati boravak u prirodi i uživanje u njenim ljepotama. Život ima smisla samo ako ga živimo u skladu sa prirodom i prirodnim zakonima. Veliko zadovoljstvo pronalazim i sa mojim kućnim ljubimcima u kojima prepoznajem najljepše osobine koje su mnogi ljudi izgubili, prije svega ljubav i vjernost. I na kraju da kažem nešto što je veoma važno i vezano za ovu temu: čovjek može imati mir i spokoj u duši samo ako ima čistu savjest.

Pjesma “Grana od bora” pamti se po Vašoj interpretaciji, donijela Vam je posle “Pljevaljskih tamburaša” najviše uspjeha? Da li imate informacije, kada i gdje je nastala?

Slažem se! “Grana od bora” je moja najpoznatija pjesma posle Pjevaljskih tamburaša. To je izvorna narodna pjesma stara 100 godina. Meni je mnogo draga, jer osim lijepe melodije, divnog aranžmana Mije Krnjevca ima i sjajnu poruku. Postoje 2-3 verzije ove pjesme. Prije mene je snimljena u laganoj dvojci i nije bila mnogo zapažena. Ja sam se sa čika Mijom i Acom dogovorio da kombinujemo orijentalni ritam sa dvojkom. Zašto orijentalni ritam? Pa radnja ove pjesme se odvijala u nekoj bosanskoj krčmi gde je radila neka Marica krčmarica. Oholi vlasnik krčme, pokušavao je da dobije naklnost i ljubav lijepe Marice nudeći joj poklon – cipele. Pametna i čestita Marica znala je  težinu i smisao tog poklona. Da bi sačuvala svoju čast, svoj integritet izmišlja da ima oca na moru trgovca, koji će joj kupiti cipele; “Ne kupuj mi ti, ne trebaju mi. Imam oca na moru trgovca kupiće mi on”. Marici je bilo jasno da gazda ako hoće da rieši taj problem, može lako učiniti ako joj poveća platu a ne za sitan poklon oduzme joj čast i samopoštovanje. Danas je to možda malo čudno ali ovo treba posmatrati u kontestu vremena kada se to događa. Mene je sve ovo inspirisalo i udahnulo mi energiju, snagu i neku želju da ovu pjesmu donesem, nadam se, na najbolji način. Publika i slušaoci su to prepoznali, postala je hit.

Da li ste sve svoje muzičke želje ostvarili ili još radite na njima?

Eh, ti pusti snovi. Kada izgubiš snove i nemaš više želje, ugašen si. Generalno, zadovoljan sam sa svojom pjevačkom karijerom. Ipak mi je žao što nisam snimio neke izvorne pesme iz kraja u kome sam rođen. Imam dogovor sa urednicom Radio Beograda Mirjanom Drobac i šefom Velikog narodnog orkestra Vladom Panovićem da snimim jos 4 vrlo lijepe pesme. Za 2 smo već održali probe, uradili aranžmane i trebalo bi da ih uskoro uradimo ako Korona dozvoli. Ja nisam baš u cvijetu mladosti ali ipak se nadam da će snimci biti primljeni u arhiv Radio Beograda. Moram biti iskren, nemam više onu motivaciju i želje koje sam imao u mlađim godinama, ali se nisam predao. 

Veliki poznavalac sevdaha, knjizevnik Vehid Gunić je napisao za mene, da sam ja samozatajeni pjevač. Meni je to bilo simpatično. Urednici iz PGP RTS-a su me još prije 2 godine pozvali da snimim novi CD ali sam bio spriječen zbog zdrastvenih razloga, – infarkt, operacija srca, 4 bajpasa, slomljena noga. Nadam se da je to još uvek aktuelno, Bože zdravlja.

Koja je Vaša omiljena turistička destinacija, gdje najradije ljetujete?

Kao što sam ranije rekao, u mlađim godinama svuda sam putovao po svijetu. Puno se radilo ali se imalo vremena za odmor, uživanje i provod. Sada imam omiljenu destinaciju, ali nije turistička. Imam vikendicu i plac u živopisnoj Lipovici nadomak Beograda, neposredno pored Lipovačke šume. To je moja vazdušna banja, moja oaza gdje dišem punim plućima. Uživam u mojim ružama i cvijeću, cvjetnim baštama, mojim šljivama, jabukama, kruškama. Uživam u miru koji ne narušava ni cvrkut ptica, poj slavuja i žubor potoka. Tu je i obližnje Barajevsko jezero, modro, čisto, nezagađeno. Imao sam ponude da ovu moju “destinaciju” zamijenim za kuću u Herceg Novom, nisam pristao. Ako mi voće dobro rodi, pečem rakiju. Volim taj ritual, uz druženje sa dobrim komšijama.. 

Hvala Mirko na razgovoru ! Šta bi ste za kraj poručili našim čitaocima?

Prvo želim da pozdravim sve Vaše cijenjene čitaoce portala “Svet Australia”, da im poželim dobro zdravlje i sreću. Poručujem im da nikada ne zaborave svoje korijene, svoj narod, svoju zemlju. Da ne zaborave svoju divnu narodnu pjesmu. U zavještanju Svetog Stefana Nemanje piše: “Nije zlo znati tuđu pjesmu ali jeste ne znati svoju”. Naravno da ima mnogo prelijepih novokomponovanih pjesama koje imaju izuzetnu umjetničku vrijednost a koje se oslanjaju na našu tradicionalnu muziku. Treba znati da muzika nema samo ulogu da zabavi, već da kultiviše i oplemeni ljude.

Najnovije vijesti

Najčitanije

Jesu li Pljevlja žrtvovan grad?

27.03.2020 6012 pregleda