Tamo đe rujne zore sviću/Tamo đe sivi orli klikću

Tamo đe gusle i sad gude/Tamo đe ponos nosi ljude

Tamo đe upirem oči svoje/Tamo je malo selo moje

Tako je o rodnoj grudi, na stihove Zdravka Đuranovića, pjevao Mirko Rondović, koji je prve zavičajne zore ugledao u Vidrama kod Pljevalja, na praznik Pokrova Presvete Bogorodice, još uvijek ratne 1945. godine. U rodnom gradu završava osnovnu školu i gimnaziju gdje, kao član Kulturno-umjetničkog društva „Volođa“, pravi i prve korake u onome što će kasnije postati njegov životni poziv.

Pričao je pokojni doajen crnogorske i jugoslovenske muzike Zoran Kalezić o Beogradu kao roditelju što je raširenih ruku dočekivao one gladne uspjeha i priznanja. Balkanska ulica nije bila jednosmjerna ni za Mirka Rondovića koji po dolasku na studije na Višoj školi za spoljnu trgovinu, postaje vokalni solista AKUD „Branko Krsmanović“ sa kojim je obišao mnoge zemlje na svim kontinentima.

Prva adresa – Radio Beograd

Prve trajne snimke za Radio Beograd snimio je 1968, a naredne godine i prvu singl ploču za zagrebački „Jugoton“, sa autorskim pjesmama „Zašto me ostavi“ i „Rastanak s majkom“. Ređaju se singlovi sa pjesmama „Kozbaša“ i „Kotoranko“ u pratnji ansambla Ace Krnjevca, zatim „Anđelina“ i „Crnogorska majka“ sa orkestrom Milutina Popovića Zahara… Diskografski opus Mirka Rondovića je brojčano nevelik, ali sa snažnim pečatom crnogorskog podneblja i duha.

„U Beograd sam došao 1964. godine, a prve snimke napravio sam sa orkestrom „Krsmanovića“ – snimili smo LP ploču i te dvije pjesme koje sam izvodio su primili u Radio. Nisam polagao audiciju, već sam pobijedio na takmičenju solista kulturno-umetničkih društava Beograda, a bili su sve jaki pjevači… Ivanka Stefanović, solistkinja KUD-a „Đoka Pavlović“ i „Kolo“ je bila druga, a treća Gordana Lazarević koja je pjevala u „Loli“. U žiriju su bili glavni urednik Radio Beograda Bora Ilić i Ljubinko Miljković, etnomuzikolog i direktor produkcije.“

U narodnoj nošnji: Na početku karijere, ranih sedamdesetih

Posle pobjede i osvojenog prvog mjesta na takmičenju vokalnih solista kulturno umjetničkih društava Beograda 1970. godine i plasmana u finale takmičenja pjevača iz cijele zemlje poznatog pod nazivom „Prvi glas Studija šest“ 1971. godine, postao je stalni solista Radio Beograda. Od tada, pa do danas za fonoteku radija snimio je oko 100 trajnih snimaka, otrgavši od zaborava mnoge divne pjesme iz Starog Rasa, današnjeg Sandžaka, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije.

„U vrijeme kada sam počeo da snimam za Radio, šef Velikog narodnog orkestra bio je bata Rade Jašarević, koji mi je rekao da spremim pet pjesama iz mog kraja. Radio Beograd je tada bio hram kulture. Kada sam prvi put ’68. čuo na radiju pjesmu „Oj, vesela veselice“ u svom izvođenju, nisam mogao da prepoznam da sam to ja…“

Melodija iz sna

Dolaskom austrougarskog garnizona u Pljevlja 1878. godine, grad je podijeljen na turski i austrougarski dio, bila su dva vojna logora. U austrougarskoj vojsci služili su vojnici iz Vojvodine i Hrvatske koji su prvi donijeli tambure u Pljevlja.

Talentovan kompozitor krio se u ličnosti Mirka Rondovića – komponovao je oko 30 pjesama od kojih je svakako najpoznatija „Svi pljevaljski tamburaši“ – zasigurno pjesma njegove karijere. Snimljena 1987. godine, na tekst Ruždije Krupe i u aranžmanu Dragana Kneževića, ova kompozicija ušla je u antologiju crnogorske narodne muzike, a kasnije ju je, iako uz brojne peripetije, 1996. presnimio i Zoran Kalezić.

„Ja sam pokušavao da je napišem dosta dugo, mada tu ima nekih pesničkih motiva kao što je reka Breznica, Milet bašta, reka Ćehotina, moje brdo Balibegovo gde je bio sirotinjski kvart… Napisao sam je za tili časak, bez ijedne korekcije, bez potrebe da vodim precizan nadzor nad ritmikom… sve se uklopilo“, ispričao je tekstopisac Ruždija Krupa.

„Bilo je to negdje 1986. godine. Ruždija Krupa, iz čijih tekstova naprosto izvire muzika, poslao mi je desetak pjesama, među njima i „Svi pljevaljski tamburaši“, na koju u prvi mah nisam obratio pažnju. Računao sam da je to pjesma lokalnog karaktera i da nije za širi auditorijum. Snimio sam iz cuga 4-5 pjesama, ne misleći da snimim „Pljevaljske tamburaše“. Jedne noći mi se dogodi čudan san… nalazio sam se u nekoj bašti, a mi smo naslijedili imanje od bega Tahirbegovića iz Pljevalja, gdje je bilo oko hiljadu stabala šljiva. Odjedanput mi se pojavila melodija na tekst koji mi je poslao Ruždija. Prenuo sam se iz sna, a uvijek sam držao magnetofon pri ruci, i otpjevao konturu te melodije, čak i foršpil. Ujutru sam uključio magnetofon i poslušao melodiju…“

Doajeni crnogorske pjesme: Mirko Rondović i Zoran Kalezić

Malo je poznata priča da su pjesme „Ivanova korita“ i „Mostovi na Morači“ nuđene prvo Mirku Rondoviću, iako su ih kasnije proslavili Merima Njegomir i Nešo Lutovac.

„Merimu Njegomir (tada Kurtiš) sam „izvukao“ iz Gradskog podruma, gdje je tada pjevala sa Stanišom Stošićem. Jedne večeri sam navratio i čuo djevojku koja fantastično pjeva. Nazvao sam urednika u PGP-u, Svetomira Šešića, da ode i posluša. Nakon toga ju je doveo u Radio. Merima je bila najbolji pjevač u Srbiji.“

Osim „Pljevaljskih tamburaša“, poznate su Mirkove interpretacije pjesama „Grana od bora“, „Tamburalo u tamburu momče“, „Snijeg pade na behar, na voće“, „Prođoh kroz goru“, „Duni vjetre malo sa Neretve“, „U lijepom starom gradu Višegradu“, „Il’ je vedro il’ oblačno“, „Jedna suza zaključana“, „Još ne sviće rujna zora“…

Njegoševa noć skuplja od vijeka

Pored niske narodnih bisera koje je svojim glasom sačuvao od zaborava, najviše ocjene od stručnjaka dobila je njegova interpretacija jedine Njegoševe ljubavne pjesme „Noć skuplja vijeka“, koja je prvi put objavljena 1913. godine u „Bosanskoj vili“, kao i pjesme „Hajdana“ koju je napisao kralj Nikola I Petrović. Za obje ove pjesme muziku je napisao profesor Ilija Milatović.

„Kada sam snimao „Noć skuplja vijeka“, imao sam zavrzlama sa aranžerom i dirigentom Draganom Kneževićem. Budući da je bio perfekcionista, nikada nije bio zadovoljan… ili gitarista nije odsvirao dobro ili nešto drugo nije valjalo… a doveo je simfonijski orkestar, 40 ljudi. Cio hor Radio Beograda. To je najbolji aranžman koji je uradio i ujedno nešto najbolje što sam snimio. To je bila ona elitna, duhovna Crna Gora…“

I nekrolog prerano umrloj kćeri knjaza Nikole, knjeginji Ljubici (Zorki) opjevan je u opusu Mirka Rondovića.

„Snimio sam pjesmu „Razbolje se zorna Zorka“ u dvije verzije – sa kompletnim i skraćenim tekstom. Taj foršpil je napravio violinista Dobrica Vasić, međutim greškom smo na ploči potpisali Ljubišu Pavkovića kao aranžera. Posle sam zvao SOKOJ da to izmijene…“

Svađa sa Ljubišom Pavkovićem – recept za uspješnu ploču

Doajen bosanskohercegovačkog novinarstva Vehid Gunić podijelio je svojevremeno priču koju mu je ispričao Safet Isović. Jednom prilikom vraćao se Safet automobilom iz Beograda, i negdje kod Sremske Mitrovice u programu Radio Beograda čuo je jedan do tada njemu nepoznat glas. Opčinjen glasom, zamalo je sletio s puta… Pohitao je do prve govornice da pozove Radio Beograd i pita ko je taj pjevač koji je pjevao pjesmu „Il’ je vedro il’ oblačno“. Vrlo nadahnuto je govorio, kao o rijetko kome, da takvu ljepotu glasa i takav smisao za nijansiranje pjesme nije do tada čuo.

„Snimio sam 1982. godine svoju prvu LP ploču, na kojoj je bila i pjesma „Tamburalo u tamburu momče“ koju sam izvukao iz anonimnosti. Nakon toga je postala veliki hit… posle godinu i po dana snimila ju je i Zehra Deović. Safet Isović je pohvalio moju interpretaciju pjesme „Il’ je vedro il’ oblačno“, govoreći da tako niko više neće moći da je otpjeva. Obradio sam na toj ploči i pjesmu „Još ne sviće rujna zora“ koju je prvi snimio Ismet Krcić, a proslavio ju je Bora Spužić Kvaka. Ismet me je dugo mrzio zbog te moje izjave da je Kvaka proslavio tu pjesmu…“

Veliki prijatelji i saradnici: Mirko Rondović i Ljubiša Pavković osamdesetih godina

„Ljubiša Pavković mi je radio aranžman za tri pjesme na toj prvoj ploči – „Tamburalo u tamburu momče“, „Šetajući pored Ljubovića“ i „Još ne sviće rujna zora“. Otišli smo na piće u „Tri lista duvana“, a snimali smo u Studiju V. Pili smo klekovaču, i tu smo se u jednom trenutku sporečkali, a obojica smo bili pod gasom… i tu ja riješim da promijenim koncepciju ploče i angažujem Zorana Pejkovića za ostale numere. Nikad ne bih „Il’ je vedro il’ oblačno“ tako dobro snimio da se nisam posvađao sa Ljubišom.“

Dobitnik domaćih i međunarodnih priznanja

Mirko Rondović je predstavljao Crnu Goru na velikim međunarodnim manifestacijama kao što su Dani crnogorske kulture u Rusiji, Njemačkoj i Engleskoj. Bio je predstavnik Jugoslavije na festivalu podunavskih zemalja poznatim pod nazivom Dunav-fest, a Radija Beograd i Radija Titograd na manifestaciji Dani radija na Brezovici.

Od mnogobrojnih priznanja posebno ističe nagradu grada Beograda za kulturno-umetničku delatnost koju je dobio 1976. godine. Priznat mu je status umjetnika, a kasnije i status istaknutog umjetnika.

Dobitnik je crnogorskog Oskara za životno djelo (2013). Uručena mu je i najveća nagrada Srbije za životno delo iz oblasti estradno-muzičke delatnosti (2020), kao i, njemu posebno draga, najveća nagrada rodnog grada Pljevalja – „20. novembar“ za poseban doprinos i afirmaciju grada i opštine, koja mu je dodijeljena 2015. godine.

Od udruženja UTEKS dobio je Povelju za očuvanje lepe narodne pesme. Iz Ruske Federacije mu je 1981. poslato Pismo zahvalnosti za učešće u velikoj manifestaciji Dani crnogorske kulture u Rusiji. Prestižna Vukova zadužbina je izdala knjigu „Danica“ u kojoj je 30 strana posvećeno Mirku Rondoviću. Posebno priznanje stiglo je iz izdavačke kuće PGP RTS koja mu je 2011. izdala trostruki CD pod nazivom „Zapisano u vremenu“ sa 67 pjesama, za čije izdavanje postoje veoma strogi kriterijumi. Taj CD PGP je izdao za samo 12 pjevača iz Srbije i bivše Jugoslavije (iz Crne Gore samo za Kseniju Cicvarić i Mirka Rondovića).

„Ima boljih pjevača, ali nema onih koji bolje od mene poznaju žanrovsku stilistiku. Pjevam Makedoniju kao Makedonac, Srbiju kao Srbijanac, Bosnu kao Bošnjak, Crnu Goru kao Crnogorac, a to ne može svako. Safet Isović mi je rekao da sam bolji pjevač od njega. Početkom 1990. godine je izrazio želju da bude producent na mojoj sledećoj ploči, govoreći da želi da izvuče maksimum iz mene. Međutim, brzo se zaratilo i ta saradnja je ostala samo na ideji, ali svuda me je hvalio.“

Učestvovao je u filmu profesora režije Salija Salinija iz Izmira „Sevdalinka alhemija duše“ kao tumač sevdalinki iz Sandžačko-Raške oblasti. Za svoj umjetnički rad, kao i za učešće u mnogobrojnim humanitarnim koncertima dobio je mnogo zahvalnica, diploma, povelja.

Radni vijek u „Politici“

Uporedo sa bogatom muzičkom i estradnom karijerom Mirko Rondović je od 1970. do 2003. godine imao uspješnu i radnu karijeru u NIP „Politika“ gdje je napredovao od referenta adresa, inspektora prodaje, referenta za plan i analizu, šefa Odeljenja tiraža, do rukovodioca Sektora tiraža i plasmana svih „Politikinih“ izdanja. Uveo je niz tehničkih i organizacionih inovacija u poslove plasmana i prodaje štampe, za šta je više puta pohvaljivan i nagrađivan.

Na radnom mjestu, u “Politici”

„Gledao sam da se zaposlim negdje gdje ću biti blizu Radija. Moj tast je bio general-potpukovnik, sekretar za narodnu odbranu i govorio mi je „Samo ti završi studije i biraj gdje ćeš se zaposliti“, a moja tadašnja djevojka, kasnije žena je slagala da su mi ostala samo još tri ispita. A meni ostalo 12. Učio sam i dan i noć, da spasim ženi obraz… polagao sam po tri ispita, padao… dok nisam dogurao do 12. I on meni nađe posao u „Progresoru“, pa u „Jugometalu“, ali meni se to nije sviđalo…  Izašao je konkurs u „Politici“ na koji sam se prijavio – i primili su me, bez ikakve intervencije. Počeo sam od najnižeg mjesta… kao referent za analizu i korekturu pratio sam trendove rasta od postanka „Politike“ i na svoju ruku dizao tiraže „Politkinih“ listova“.

Autor teksta sa Nedeljkom Bilkićem i Mirkom Rondovićem u hotelu “Slavija” u Beogradu

Mirko Rondović posebno ističe da duguje veliku zahvalnost svojim roditeljima, ocu Todoru i majci Perki, jer je od njih naslijedio muzikalnost i jer su mu oni bili najveći uzori u ljudskom, moralnom, radnom i svakom drugom pogledu. Ponosan je i na svoju braću: Radoja (Rašu), Miloja (Mišu), Marinka i Veljka. Svi su čestiti i pošteni ljudi i svi imaju fakultetsko obrazovanje. Dva brata, Marinko i Veljko, su se takođe oprobali kao pjevači. Veljko je kao student bio solista KUD-a „Žikica Jovanović Španac“, a Marinko se pored svog privatnog biznisa, takođe bavi pjevanjem kao i komponovanjem. Mirko i njegova braća imaju i sestru Milenku (Milu) koja je u mladosti takođe ispoljavala talenat za pjesmu.

Ipak, kao svoj najveći uspjeh, Mirko ističe to što je otac petoro djece. Ima ćerku Ninu (1992) i četiri sina: Nenada (1970), Predraga (1971), Aleksandra (2000) i najmlađeg Ognjena (2008). Najstarijeg Nenada je dobio u 25, a najmlađeg Ognjena u 63. godini života.

„Kada su me u jednom televizijskom gostovanju upitali koji mi je najveći motiv da se i dalje bavim pjevanjem, rekao sam: „Dok sam bio mlađi to su bile djevojke, a sada su doktori.““

Nikola Kankaraš

Intervju sa Mirkom Rondovićem urađen je u hotelu „Slavija“ u Beogradu 14. novembra 2025. godine

Fotografije iz privatne arhive ljubaznošću Mirka Rondovića