Sticaj srećnih okolnosti – skromno objašnjava pedesetdevetogodišnji Kolašinac Miladin Vujisić podvig, kada je 22. januara spriječio da putnički voz naleti na ogromno stablo koje se obrušilo na prugu.

Odbor direktora Željezničke infrastrukture nije obavijestio javnost o događaju, ali je za dobročinstvo nagradio Vujisića jer je “ljudskim postupkom” spriječio da na obrušeno stablo naleti voz koji je trebalo da krene iz Mojkovca, što je moglo izazvati velika oštećenja na lokomotivi i pružnoj infrastrukturi, ali i ugroziti živote putnika…

Vujisić za “Vijesti” priča da je bio pred jednim od težih izazova u životu, nakon što je vraćajući se s posla noćnog čuvara na gradilištu preduzeća GIS, naišao na stablo duže od dvadeset metara koje je palo preko pruge, na dijelu između Mojkovca i ukrsnice Trebaljevo.

Kaže da je bio svjestan da treba hitno reagovati jer je do očekivanog prolaska putničog voza iz Mojkovca tim dijelom pruge ostalo tek pola sata.

”S posla sam krenuo rano oko šest sati ujutro, kako bih sa gradilišta prošao kroz tunel, došao do Trebaljeva u sedam sati i ušao u voz da odem do Kolašina. Na tridesetak metara na izlazu iz tunela ugledao sam ogromno stablo, koje se obrušilo niz strminu s lijeve strane pruge. Stablo, dugo bar 21 metar, prečnika 50-60 centimetara, ležalo je na pruzi koso, pod uglom od 45 stepeni i bilo mi jasno da hitno moram nešto učiniti, jer ako naiđe voz, uslijediće katastrofa. Samo nekoliko sekundi sam razmišljao, a onda mozak počeo da mi radi ‘100 na sat’. Srećom, ostao sam priseban i počeo okretati telefonske brojeve”, rekao je Vujisić.

Šta ako je boz ipak krenuo

Priča da je prvo pokušavao da pozove Željezničku stanicu u Kolašinu na mobilni broj koji je imao memorisan u svom imeniku, a potom i na broj fiksnog telefona. Prvi je, kaže, bio isključen, a na drugom veza zauzeta. Zatim je zvao policiju, obavijestio o situaciji i objasnio da treba spriječiti polazak voza iz Mojkovca.

”U međuvremenu sam zvao i svog rođaka Ljubisava Vujisića koji je zaposlen na željeznici i upravo bio krenuo na dužnost. Njemu sam takođe kratko i sažeto ispričao kakva je situacija. Sve vrijeme po glavi mi se vrzmala samo jedna misao – šta ako je voz krenuo, a sa stanice ne mogu da uspostave kontakt sa mašinovođom. Bili su to teški trenuci i strahovao sam od svega što je moglo da pođe po zlu. Srećom, nije. Obaviješten je otpravnik, voz nije krenuo prema Trebaljevu, došli su radnici drezinom, motornim testerama iskidali stablo i oslobodili prugu. Ne mislim da sam uradio ništa posebno, reagovao sam ljudski i onako kako sam navikao tokom svog i životnog i radnog vijeka”, ističe Vujisić.

Sve se poklopilo, pa i da brzi voz kasni

Vujisić objašnjava da se mnogo šta tog jutra, koje je obilježilo pravo zimsko nevrijeme, poklopilo i doprinijelo da se izbjegne željeznička nesreća. Naime, on je je svake druge noći čuvar na gradilištu GIS-a, preduzeća koje sanira tunel 168. Na tom gradilištu drugi čuvar ne koristi prevoz voza od radnog mjesta do kuće, pa i ne prolazi dijelom gdje je stablo bilo obrušeno.

”Sve se poklopilo, bog je tako htio da te noći ja budem u smjeni i da prođem kroz tunel i naiđem na obrušeno stablo. Kolega ne koristi voz, odlazi s posla oko devet sati i ne ide prugom prema Trebaljevu. Pored toga, prije putničkog voza, trebalo je da prođe brzi voz, koji je kasnio. Ja sve to okolnosti objašnjavam božjom voljom i nije prvi put da mi se desilo da spasim nečiji život, a za sve sam to ‘nagrađen’ što sam i sam, bar 10 puta, iz nekih opasnih situacija izašao živ i zdrav”, kaže Kolašinac.

Miner, kamen i 1987.

Priča da je posao koji sada obavlja prihvatio nakon što je imao ozbiljne zdravstvene probleme, a prije toga bio je vozač buldožera i radnik na probijanju puteva. Iz tog vremena sjeća se i događaja kada je, kako kaže, opet neka viša sila pomogla da kolegi spase život. Sve se dešavalo 1987. godine, tokom probijanja šumskog puta kroz vrlo zahtjevan teren.

”Nekako se desilo da sam s minerom ostao na kraju probijene dionice, a ostali radnici otišli su da donesu hranu, alat i eksploziv. Miner je skinuo rukavice, sjeo na njih, prislonio se uz stijenu visoku oko pet metara. Stajao sam ispred njega i razgovarali smo. Ni sad ne umijem da objasnim zbog čega sam, usred tog razgovora, pogledao ka vrhu stijene. Baš u tom trenu vidim kamen, veličine flaše od litra, kako se odvaja, kao da ga je neko rukom odvojio i pada. Viknuo sam – ‘čuvaj’, kolegu uhvatio za ramena i bacio metar dalje od putanje kamena. Djelić sekunde kasnije kamen je pao tačno na rukavice gdje je miner sjedio”, sjeća se Vujisić događaja od prije 36 godina.