Protest radnika „Radoja Dakića“ protiv tadašnjeg rukovodstva Republike Crne Gore, kojem su se pridružili i radnici Željezare i drugih preduzeća, kao i studenti, održani su na današnji dan prije 34 godine i bili su uvod u smjenu vlasti koja će se desiti nekoliko mjeseci kasnije, a ti događaji su danas poznati kao Antibirokratska (AB) revolucija.

Mitingu ispred Skupštine Crne Gore prethodio je zbor radnika u krugu fabrike, a zahtjevi su bili povećanje plata, isplata zimnice, rasterećenje privrede i rješavanje stambenih pitanja zaposlenih.

Radnici tadašnjeg industrijskog giganta, a danas ugašene fabrike „Radoje Dakić“ svojim okupljanjem željeli su da pruže podršku kolegama iz Industrije motora Rakovica (IMR) iz Beograda.

U toku zbora unutar fabrike radnike su podržali tadašnji studenti, a nakon povika iz mase, okupljeni su se zaputili ispred Skupštine i zbor je prerastao u protestni miting.

Na skupu je, prema nekim procjenama, u tom trenutku bilo oko 5.000 ljudi, a formiran je i organizacioni odbor koji su činili Drago Šofranac, Pavle Milić, Veselin Klikovac, Dragan Božović, Vule Radošević i Ismet Hadžijusufović. Organizacioni odbor je ispostavio 13 zahtjeva tadašnjem rukovodstvu republike u sastavu SFRJ, tražeći hitno sazivanje sjednice Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, kao i sjednicu predsjedništva. Radnici su tražili i ostavke republičkog rukovodstva, brzo rješavanje socioekonomskih problema, ostavke rukovodstva Elektroprivrede, preispitivanje odgovornosti i imovine svih funkcionera, kao i zabranu napuštanja države. Tražili su i povećanje ličnih dohodaka radnika, povećanje studentskih kredita i stipendija i bolju ishranu za studente.

Okupljeni su tada poručili da ove zahtjeve, osim podgoričke radničke klase, podržavaju i radnici iz Nikšića.

Čitave noći smjenjivali su se govornici i zahtijevano je da se okupljeni ne razilaze do ispunjavanja radničkih zahtjeva.

U ranim jutarnjim časovima, oko šest sati, iz Predsjedništva su pozvali okupljene da se raziđu. Međutim, kako se okupljeni nijesu razišli, milicija je dobila naređenje da počne sa razbijanjem protesta.

Čuvena rečenica „Milicijo, postupi po naređenju“ dovela je do sukoba radnika i policije, a protest je u narednim satima gotovo razbijen.
No, to nije dovelo do smirivanja tenzija, već do eskalacije. Nakon što se informacija o nasilnom razbijanju mitinga proširila, radnici treće i prve smjene nikšićke Željezare krenuli su ka tadašnjem Titogradu, ali ih je u blizini Žute grede uz suzavac i žestoke sukobe milicija zaustavila. I narednih dana bilo je okupljanja radnika, ali je situacija bila pod kontrolom. Međutim, poslije incidenta kod Žute grede stvorila se negativna atmosfera u društvu prema vlasti Crne Gore, pa je bilo samo pitanje dana kada će narod ponovo izaći na ulice.

Vlast pala u januaru

Nakon obračuna milicije i radnika kod Žute grede bilo je jasno da više ništa neće biti isto. Naredni protesti organizovani su 9. januara 1989. godine, ali su tada predstavnike radničke klase zamijenili novi ljudi sa svojim zahtjevima. U ovom odboru iz 1989. godine koji je predstavljao nezadovoljne građane pojavljuju se, između ostalih, Momir Bulatović, koji će kasnije biti predsjednik Crne Gore, i predstavnici studenata Aco Đukanović, brat sadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, i Ivan Brajović, bivši ministar i predsjednik Skupštine, kao i brojni danas poznati političari. Tadašnje rukovodstvo republike je 11. januara pod pritiskom javnosti, nakon najmasovnijeg skupa, podnijelo ostavke.