Izazivanje požara, nepažnjom ili namjerno, u Crnoj Gori je uglavnom nekažnjivo, što podstiče nepromišljen i neodgovoran odnos ljudi i doprinosi povećanju broja vatrenih stihija koje gutaju šumska prostranstva, upozoravaju sagovornici “Vijesti”.

Ekološki i građanski aktivista Aleksandar Dragićević kaže da bi zabrana paljenja vatre na otvorenom bila jedno od rješenja za promjenu porazne statistike, prema kojoj je, kako ističe, 95 odsto požara uzrokovano ljudskim faktorom.

”U Crnoj Gori svake godine imamo potvrde od strane službi zaštite, a i samih mještana, da je najveći dio požara nastao zbog čišćenja imanja paljenjem. Nažalost, reakcije nadležnih u vidu procesuiranja aktera paljenja, kao i same prijave, veoma su rijetke, što je zabrinjavajuće. To šalje lošu poruku da je ta vrsta uništavanja prirode i izazivanja opšte opasnosti društveno prihvatljiva”, kaže Dragićević.

Prema podacima Uprave za šume (UŠ), podsjeća biolog Vuk Iković, tokom prethodne decenije samo u Pljevljima su izbila 222 šumska požara. U istom periodu, Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u Pljevljima, kaže on, imalo je samo tri predmeta u vezi sa požarima na otvorenom, od kojih nijedan nije okončan kaznom.

”Zbog toga ne treba da nas čuditi činjenica da se povećava broj namjerno izazvanih požara. Odsustvo odgovornosti funkcionera i odsustvo kaznenih mjera podstiče nepromišljen i nedogovoran odnos pojedinca prema prirodi. Izostanak intervencija i procesuiranja pokazuje da nadležni, osim što ne rade svoj posao, i ne saosjećaju sa šumom, šumskim životinjama, kao ni sa čovjekom”, rekao je Iković.

Prema nezvaničnim informacijama, za požarem koju su napravili ogromnu štetu u kolašinskim šumama od 19. do 31. marta policiji je podneseno sedam prijava. Iz Uprave policije (UP) nijesu odgovorili šta je urađeno po tim posljednjim, ali i prijavama minulih godina na teritoriji cijele države.

Troše sve više, a šuma sve manje

Crna Gora svake godine, upozorava Iković, “sve gore prolazi u požarima jer nemamo sistem sprečavanja i gašenja požara”. To se svodi na činjecu da “funkcioneri troše sve više novca građana, požara je sve više, a šume sve manje”.

”Tako je 2012. budžet Direktorata za zaštitu i spasavanje bio nešto manji od dva, da bi 2019. bio tri i po miliona eura. Toliki milioni su potrošeni, a još nemamo sistem za obavještavanje i uzbunjivanje. Dodatno, od sječe drveća Uprava za šume prihoduje oko osam miliona eura godišnje. Sa druge strane, u prosjeku, u požarima nam godišnje izgori i više od 100 miliona eura šume, što se odnosi na izgubljenu dobit i ekološku štetu. Uz to, nepravilna sječa uzrokuje brzo širenje požara zbog velike količine pogrešno odloženog drvnog otpada. Polako dolazimo u situaciju da nema više što da izgori jer su požari sve češći, a šume je sve manje”, kaže Iković.

Koliko funkcioneri brinu o šumama i životima ljudi, ilustruju podaci, kaže on, “da “Direktorat za zaštitu i spašavanje ima 160 radnika, od kojih na terenu niko ne može da pritekne u pomoć lokalnim vatrogasnim jedinicama”.

Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) ima sektor civilne zaštite čiji je zadatak, između ostalog, i sprečavanje požara. Iković, međutim, tvrdi da ljudi koji rade u civilnoj zaštiti, “pored toga što troše novac građana, ne rade ništa po pitanju organizovanja lokalnih zajednica u cilju smanjenja rizika od požara”.

Zbog toga, objašnjava, “čitav protivpožarni sistem kod nas počiva na vatrogascima koji rade u službama zaštite i spasavanja, koji fizički ne mogu da spriječe i ugase mnoge šumske požare koji nam se dešavaju”.

”Požari koji su bili aktivni širom Crne Gore krajem marta su rezultat nataloženih grešaka funkcionera koji i dalje zanemaruju probleme, a fotelje ne napuštaju. Samo možemo da pretpostavimo kakve greške nam dolaze na naplatu zbog neznanja i nerada. Što prije to shvatimo, to ćemo se prije izvući iz krize. To je moguće ako vjerujemo sebi, svojim očima, svom frižideru umjesto njihovim bajkama”, poručuje Iković.

Šteta nesaglediva

Požari, podsjeća Dragićević, uništavaju mikrofloru i faunu, gore na stotine hektara šume kojoj je potrebno 30-70 godina kako bi se obnovila. Pored toga, dodaje, trajno se gube određena staništa, a ugroženo je i zdravlje i imovina građana.

On kaže da se požari izazivaju i zbog uvjerenja da će na opožarenim porvršinama biti više gljiva, konkretno smrčka. Zbog toga, kao jednu od mjera koje bi smanjile broj namjerno izazvanih požara, predlaže zabranu izvoza te vrste gljiva.

Iković objašnjava da će gljive na opžarenom zemljištu imati veći prinos, ali najviše dvije godine. Nakon bujica i spiranja, kaže biolog, zemljište će postati “vrlo siromašno, pa neće više biti ni pečurki, odnosno uslova za njihov rast”.

”Istraživanja su pokazala da u požarima nestane čak 80 odsto populacije vjeverica, 90 odsto šumskih miševa, 25 odsto divljih svinja… Čim je manje sitnih životinja, odmah je manje i većih, jer se lisica, vuk i medvjed hrane manjim životinjama. Čak je dokazano da lokalna temperatura i velika količina dima povećavaju temperaturu okolnih jezera, što se odražava na mrijest ribe”, kaže Iković.

Ako je jedna šuma potpuno nestala u požaru, objašnjava on, onda će joj biti potrebno “najmanje 50 godina da se ponovo uspostavi, ali ni tada neće imati vrijednost koju je imala u trenutku požara”.

Kada izgori šuma, podsjeća, spira se zemljište i presušuju izvori, za kratko vrijeme se pokrenu potoci i jake bujice…

Ima načina, fali političke volje

Pored zabrane paljenja vatre na otvorenom u cilju smanjenja broja požara, kaže Iković, od početka juna do početka oktobra potrebno je imati operativni tim koji bi nadzirao sve aktivnosti i stanje na terenu. Taj tim trebalo bi da čine, objašnjava, komunalni inspektor, vatrogasac i policajac koji će biti u kontaktu sa tužilaštvom.

”Treba uraditi punktove na različitim mjestima, odakle će se brzo otkriti požar i ko je počinilac. Tako može za kratko vrijeme da zaživi kaznena politika. Od 15. juna do 15. septembra treba angažovati 200 sezonskih radnika u cilju sprečavanja širenja požara i potrebno je organizovati dobrovoljne jedinice za gašenje požara. Novac koji nam je na raspologanju treba biti primarno uložen za opremu, obuke i na formiranje operativnog sezonskog tima koji će biti angažovan u kriznim periodima godine”, kaže Iković.

Civilna zaštita, prema njegovim riječima, “treba da bude veći dio vremena na terenu, a ne u kancelariji.

Mještani treba da budu prvi korisnici šuma i prva linija odbrane i da budu angažovani i kao sezonski radnici, predlaže biolog.

”Zato najveću korist od šuma treba da ima lokalna zajednica, a trenutno je suprotno. Zaposleni u sakupljanju i preradi borovnica, malina, pečuraka i korišćenja šuma u medicinske svrhe treba da budu mještani koji će tako imati veći motiv u čuvanju šuma. Oni mogu biti i vatrogasci i lugari, lovočuvari, drvoprerađivači i promoteri šuma i prirode. Tada bi mjesne zajednice, koje bi imale autonomiju, pokretale ovakve poslove i bile samoodržive. Tako se gradi jaki pojedinac i organizovana lokalna zajednica”.