Nemanja Dragaš: ,,Poezija se otvara tek onda kada ste propustljivi za svjetlost riječi”

    4 godine pre 1183 pregleda Izvor: makanje.me

Ako je umjetničko djelo vrisak slobode, da li je onda umjetnik slobodan samo dok stvara? Da li ikada prestaje da stvara, pravi pauzu? Ako pitate našeg sagovornika, odgovor je ne. Umjetnik nema radno vrijeme od osam sati, ne treba mu odmor od, kako kaže, njega samog. 

Nemanja Dragaš. Umjetnik. Pjesnik. Filmski i pozorišni stvaralac. Član Udruženja književnika Srbije. Zaljubljenik u kosmologiju, baroknu operu, meksičku kuhinju… Sa Nemanjom smo razgovarali o prvim pročitanim stihovima, borbi poezije i savremenih trendova, stvaranju na različitim frontovima. 

Upoznajte umjetnost kroz njegovu prizmu. 

Kada ne pišeš, ne stvaraš, u pauzama od posla, ko je Nemanja Dragaš?

Možda bi u nekim životnim trenucima našu radoznalost i zabavilo saznanje ko smo, ako se odvojimo od onoga što nam je primaran izvor radosti, što napaja našu suštinu, ali u umjetnosti, nema te istinske pauze od nas samih. Još važnije, umjetnik je ne želi. Ta neodvojivost je šarm tereta. Podsjetnik da naše udisanje kiseonika nije navika i da od brojanja udisaja ne treba praviti hobi. Zato, Nemanja voli da šeta satima i čini to svakodnevno (naravno, ne u trenutnoj situaciji), fasciniraju ga novi ljudi, gradovi i jezici. Vječito je zaljubljen u molekularnu biologiju, kosmologiju, sufizam, filmske kadrove, pozorišne uloge i replike, anatomiju krilatih insekata, kretanje meduze, (baroknu) operu, jermenski duduk, meksičku kuhinju i svog psa. Tu nije kraj. Nemanja voli i opet odlaže odlazak na more i časove klizanja, dok žali za propalim časovima solo pjevanja. Posjeduje knjigu “Mali princ” na 40 različitih jezika i ima prijatelje sa kojima je umjetnost piti bijelo vino. Nemanja bi nabrajao još, ali na vašu sreću, Nemanja ima obzira (smijeh).

Sjećaš li se prvog susreta sa poezijom i na šta te asocira?

Zapravo, na životnu fazu jednog šestogodišnjaka koji se držao za poeziju kao za rukav stečenog prijatelja. Bilo je ljekovito, kao i sada. Suludo je koliko dobrog sagovornika možemo pronaći u sebi.  Baš jutros me je jedan prijatelj uputio na interesantnu sintagmu, ali ne žurite da je brzo shvatite – kosmizacija svakodnevnice. Vjerujem da je spoznajom te moći ili mogućnosti, prije bilo kakvog imenovanja, sve počelo da mi biva izvjesnom poezijom. 

Da li su poezija i književnost u ratu sa vladajućim trendovima i društvenim mrežama koji su daleko popularniji od knjiga?

Svijet je održiv u konstantnim promjenama. Zaboravljamo da je to prirodno, te da iz te prirodnosti proizilaze novi izazovi, načini i perspektive. Književnost je dar za uspostavljanje mira, ravnoteže. Na prvom mjestu, između podvojenosti u autoru, zatim između autora i svijeta, a onda između svega onoga što čini svijet. Sudbina svakog trenda je prolaznost. Promjena u boji fasade. Književnost je oduvijek bila u temeljima. Ona pronalazi svoje mjesto čak i na društvenim mrežama, a društvene mreže nisu “nezahvalne” za umjetnost. Naprotiv. To što se percipira kao rat je buka zatrpanosti informacijama i potrebama savremenog čovjeka da manje misli, a da više ima i dobija. On postupa u skladu sa tom kolektivnom istinom. Međutim, istina je i to da se većina ljudi ni prije društvenih mreža i aktuelnih trendova savremenih tehnologija, nije uspavljivala niti budila sa knjigom u rukama. Aplikacije i naloge možete da obrišete ili promjenite. Tome svjedočimo svakog dana. Onaj ko zaista ima izgrađenu vezu sa knjigom i književnošću, neće se odreći te ljubavi, jer suštinski nema čime da je zamjeni. 

Kako mlade ponovo zaljubiti u poeziju?

Preduslov da se zaljubljenost autentično iskusi je traganje za odgovorima na osnovna pitanja ljubavi i ljepoti. Njih postavljamo sebi i apsolutno nema potrebe da tada aktiviramo mehanizme odbrane, serviramo opravdanja ili oblikujemo laž. U takvoj iskrenosti, stvari postaju jednostavne. Poezija se otvara tek onda kada ste propustljivi za svjetlost riječi. Ona ne zahtjeva od ljudi da je vole, još manje je lovac koji u betonskim šumama traži svoj ljudski plijen. Ne broji pratioce, ne poziva na revoluciju, ne drži predavanja, ne kaže da moramo i ne smijemo. Ona postoji, jer se neko usudio da izađe iz svoje kože i  ponudi drugima da je probaju, obuku. To ogoljeno biće je ljepota nagosti, pjesnik. Prvo treba osvjestiti svoje prisustvo u svijetu, onda se učiti ljubavi i prepoznavati je često. 

Koji autori su te izgradili kao umjetnika?

Ne mislim da ono što jesmo kao umjetnici dugujemo samo drugim stvaraocima čiji rad posebno volimo ili poštujemo. Kao pojedinačne zagonetke koje se tek rješavaju u prožimanju sa drugima, iskustvo nas oblikuje, obogaćuje kroz padove i uspone, kroz praktičnu svakodnevnicu koja ima ozbiljna ograničenja. Protiv njih se borimo. U toj borbi, učestvuje svaki naš atom, jer je priroda umjetničkog žara, da negira polovičnost ili djelimičnost. Pjesnici zavise od svih svojih čula. Od snalaženja i kontrole u sinesteziji. Dragocijeno je, ali ne i bez cijene, vidjeti riječi i zapisivati slike. Sve čemu svjedočimo, u korist ili protiv, gradi nas. To zdanje nije savršeno, ali baš kao i sam pojam “savršenog” koji patio od nedostatka pravog primjera, ni ono nema svoj kraj. Može uvijek u visinu. 

Osim poezije, baviš se filmom i pozorištem. Šta zahtjeva najviše pažnje, a šta donosi najveći užitak?

Sve nastaje iz istog poriva. Naravno, razlike i posebnosti postoje. Pristupam projektima sa onolikom pažnjom koliko oni u određenim fazama iziskuju da bi se postigla optimalnost ili bar ono što mi smatramo optimalnim. Pozorište i film su kolektivne umjetnosti i beskrajno su važni svi pojedinačni doprinosi. Najveći užitak se javlja kada se oni usaglase i kada je ideja uspješno realizovana, a nemate osjećaj da ste bilo šta izgubili u tom procesu. I kada ste angažovani zbog konkretnih iskustava i dokazanih  sposobnosti, od vas se uvijek očekuje drugačije i više. Zadovoljstvo je nadmašiti sebe. Iznova i iznova. 

Koliko ti pisanje olakšava, to jest bogati rad u pozorištu i na filmu, i obratno?

Mnogo. Sve naučeno i savladano je primjenjivo na novo i izazovno. Polazeći od istih principa, ponekad u druge medije donosimo neophodnu svježinu i tada se čini sasvim bliskim ono pomenuto viđenje riječi i zapisivanje slika. 

Objavio si nekoliko zbirki pjesama. Da li ti je neka posebno draga?

Ako evociram trenutke i faze u kojima su nastajale, onda je uvijek moguće izdvojiti ono što me naročito vezuje za prošlo i meni posebno. Nastojim da to ne radim, te da zatvaram svako prošlo isustvo pjesničkim ciklusima. Međutim, prirodno je da nas ono najskorije napisano – najbolje opisuje. Ta veza, zbog svježine svog nastanka, čini nas još uvijek zaljubljenim i traje sve do nekih novih “ja”. 

Veliki broj nagrada svjedoči velikom radu i talentu. Šta su za tebe priznanja?

Nagrade govore glasno, ali često nerazumljivo ili nedovoljno o onom djelu koje je u saglasju sa kriterijumima uzetim u obzir. Pitanje je i vjerovatno će ostati bez odgovora, kako i sa kojim pravom valorizovati različitost zasebnih svijetova, od kojih je svaki izgrađen od ćelija sopstvenog iskustva života. Doživljavam ih kao ohrabrenje, ali ne i kao potvrdu ili garanciju. Svaki put kada napiše pjesmu, pjesnik je nagrađen. 

Član si Udruženja književnika Srbije. Koliko je to čast a koliko odgovornost?

Za nekoga ko je sa 20 godina primljen u strukovno udruženje, kao tada najmlađi član, a ko je tek došao iz male sredine, to je bio najčudesniji početak i prekretnica od najveće važnosti. Čast, nadasve. Ipak, kao ljudi od krvi, snova i mesa, skloni smo da se hvatamo za te velike trenutke i onda kada je jasno da ih je život nadmašio, ili će ih nadmašiti prije ili kasnije. Najprije, kroz lične doživljaje važnog i značajnog. Kao član, imam izvjesne obaveze koje redovno ispunjavam. Kao autor, osjećam odgovornost samo prema zahtjevima sopstvene svjesti. Nijedna pripadnost nije iznad djela. Treba stvarati iz subatomskih čestica. 

Kažu da se u uslovima u kojima se sada nalazimo rađaju najveća djela. Vjeruješ li u to i spremaš li nešto novo?

To zvuči “dobro i zanimljivo” samo u teoriji. I u istim i u različitim situacijama, ljudi reaguju različito. Ja sam navikao da budem u pokretu i to mi najviše nedostaje. Da li je nepodnošljivo? Nije. Otvaramo mnoga pitanja, te se konačno suočavamo sa svim onim što možemo i ne možemo. Ne smatram da sada treba težiti ka ostvarivanju maksimuma svoje radne produktivnosti u ovakvoj situaciji, već da konačno nakon dugogodišnjih izloženosti opterećenjima savremenog života, imamo priliku da krenemo od minimuma, od početaka, od sebe. Od osnova ljudskosti. Solidarnosti.  Trenutno radim na novoj knjizi “Antitela”, koja će izaći u julu mjesecu, u izdanju CZK Plužine (nagrada “Spasoje Pajo Blagojević” 2019).

Kada te pitaju za književnu preporuku, šta prvo predlažeš?

Živimo u društvu spektakla, te najradije predlažem fimove, katkad muziku. Kada me pitaju za književnu preporuku, uvek malo oklijevam, jer sam navikao da sam tragam i pronalazim ono što mi se čini vrijednim pažnje i vremena. Nisam siguran da će to zadovoljiti i druge. Dodatno, u tom pitanju osjećam dozu formalnosti, jer je ljudima logično da pričate o knjigama. Ipak, istinskim ljubiteljima pisane riječi uvijek predlažem sufijsku poeziju.