Fun fact za početak

Nova godina nije oduvijek bila 1. januara.

U starom Rimu, godina je počinjala u martu. U srednjem vijeku, na Uskrs. U nekim kulturama i danas počinje u septembru ili februaru.

Drugim riječima: slavili smo „novu godinu“ kad god nam je odgovaralo.

1. januar je, zapravo, politička odluka stara više od 2.000 godina. Uveo ga je Julije Cezar 46. godine prije nove ere, kada je reformisao kalendar kako bi država lakše funkcionisala. Nova godina je, dakle, prvo bila administrativna mjera, a tek mnogo kasnije emotivni događaj.

Malo istorije (bez dosade)

Ime januara dolazi od rimskog boga Janusa – boga vrata, prelaza i početaka. Janus ima dva lica: jedno gleda unazad, drugo unaprijed.

Simbolika je jasna: nijedan početak ne postoji bez pogleda na ono što je bilo prije.

Zato su još stari Rimljani razmjenjivali poklone, davali obećanja i simbolično „zatvarali“ staru godinu. Ne zato što su vjerovali u čudo, već zato što su znali da ljudima treba tačka razgraničenja.

Šta Nova godina znači psihološki

Psiholozi ovaj fenomen zovu “fresh start effect” efekat novog početka.

Ljudi su skloniji promjenama kada imaju osjećaj da su prešli jasnu vremensku granicu. Nova godina, rođendan, ponedjeljak, svi oni funkcionišu kao mentalno „novo poglavlje“.

Zato obećavamo sebi više nego što možemo da ispunimo. Ne zato što smo neozbiljni, već zato što naš mozak voli narative. A Nova godina je najjači narativ koji imamo.

Problem nastaje kada početak zamijenimo iluzijom. Kada mislimo da će se promjena desiti sama, samo zato što smo je upisali u kalendar.

Pa zašto nam onda Nova godina ipak treba?

Zato što ljudi ne funkcionišu bez simbola.

Zato što je lakše krenuti kad imamo datum.

I zato što bez malih laži: poput ideje da „od sjutra sve može drugačije“, velike promjene često nikada ne bi ni počele.

Nova godina nije čudo.

Ali je dobar izgovor da pokušamo ponovo.

A ponekad je upravo to sasvim dovoljno.