Država  nije u stanju da otplaćuje dospjele dugove bez „refinansiranja“. Samo za  obveznice emitovane 2016. koje dospjevaju naredne godine treba pripremiti 580,5 miliona. Otprilike onoliko koliko će se, prema nezvaničnim najavama, država dodatno zadužiti tokom ove godine

Umjesto za planiranih 250, Vlada Duška Markovića pokušaće da državu do kraja godine zaduži za 750 miliona eura. Dodatnih 500 miliona, prema još nezvaničnim informacijama, poslužiće za vraćanje dugova koji dospijevaju naredne godine.

Odluka o rebalansu budžeta i (ne)planiranom zaduženju mogla bi biti donijeta na sjednici Vlade koja će se održati u četvrtak, dok ovaj broj Monitora bude u štampariji.Prema istim najavama, poslanici bi se o predloženom rebalansu izjasnili do kraja mjeseca. Prije odlaska na ljetnji raspust. Navodno, odluka o zaduženju donosi se kako bi se obezbijedili krediti pod povoljnijim uslovima, pošto se naredne godine, kažu, očekuje pogoršanje uslova na međunarodnom finansijskom tržištu. Naravno, dok ovaj broj Monitora stigne do vas, bićete u prilici da čujete precizne cifre i zvanično obrazloženje odluke.

Priču o uzimanju kredita „dok je vrijeme“ slušali smo i prošle godine kada je ista Vlada, jednako nenajavljeno, radila ne jedan nego dva rebalansa budžeta. Jedna od glavnih izmjena Zakona o budžetu za 2018. godinu odnosila sa na zaduženja koja su, sa prvobitno planiranih 295 narasla na astronomskih 740 miliona. Sve uz objašnjenja kako rebalans „nije proizvod ishitrenosti već rezultat osmišljenog pristupa, koncepta i strategije…”. I tvrdnji da se krediti uzimaju zato što će naredne godine biti skuplji.

Tada je potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku i finansijski sistem Milutin Simovićobjašnjavao kako ćemo „značajne kredite koji dospijevaju 2020. i 2021. godine refinansirati na duži period i time napraviti značajne uštede u našem budžetu”. Simović je zaboravio da pomene kako će te „značajne uštede“ biti ostvarene na račun budućnosti zemlje, i generacija na koje prebacujemo naše dugove. Pod uslovom da oni, u međuvremenu, ne odu iz Crne Gore.

Istina je jednostavnija. Crna Gora nije u stanju da vraća dugove koje su joj na pleća natovarile, uglavnom, Vlada Igora Lukšića (2010. – 2012.) i sedma Vlada Mila Đukanovića (2012. – 2016.). Državnu nezavisnost dočekali smo sa javnim dugom od 700 miliona eura (38,3 odsto tadašnjeg BDP). Slijedile su godine u kojima je državni dug nominalno rastao, ali je njegovo učešće u BDP opadalo ili makar stagniralo. Ali, u njihovom mandatu državni dug se više nego udvostručio, sa 1,14 milijardi 31. decembra 2009. (37 odsto BDP)  na 2,55 milijardi na kraju 2016. godine (64,4 BDP).

Da stvari po nas budu gore, pozajmljeni novac uglavnom je otišao u nepoznatom pravcu. Dijelom za plate i penzije, dijelom za pokrivanje privatizacionih troškova države i njenih strateških investitora sa povlasticom. Dobar dio pozajmljenog novca potrošen je za isplatu garancija koje je država, bez ikakvog obezbjeđenja, dijelila državnim i privatnim preduzećima. I po pravilu ih plaćala, umjesto onih koji su uzajmili novac. Pa pobjegli, dopali zatvora ili, jednostavno, promijenili djelatnost, ostavljajući da država podmiri njihove dugove.

Zato državni dug  raste i za mandata ove Vlade. Prema zvaničnim podacima (Izvještaj o javnom dugu 31. decembra 2018. Ministarstva finansija) država je poslednjeg dana prošle godine dugovala tri milijarde i 269 miliona eura(3.269.560.000) ili 70,99 odsto procijenjenog BDP-a. Kada se od pozajmljenog oduzme ono što je država uspjela da uštedi, a to je nekih 277 miliona (računajući vrijednost zlatnih poluga koje su založene kao obezbjeđenje jednog od uzetih kredita) u Ministarstvu Darka Radunovića računaju da je neto dug Crne Gore na kraju prošle godine bio 2,992 milijarde ili 65 odsto prošlogodišnjeg bruto  društvenog proizvoda.

Stanje javnih finansija možda je lakše sagledati iz perspektive dospjelih troškova po osnovu državnog duga. Crna Gora je tokom 2018. godine, na ime isplate glavnice duga, iz budžeta dala 700 miliona eura. Još 98 miliona otišlo je na plaćanje dospjelih kamata. Poređenja radi, budžet Podgorice je oko 65 miliona. Sve skupa, skoro pa 20 odsto BDP otišlo je na vraćanje dugova. Ogroman novac. A u godinama koje dolaze neće biti ništa bolje.

Državni dug, jednostavno, prošle godine nije smanjen, nego uvećan za 525 miliona, računajući novac dat za prošlogodišnje radove na autoputu i otkup dijela akcija EPCG od italijanske A2A,vladinog strateškog partnera u odlasku.

U istom periodu država je, prema podacima Ministarstva finansija uzela 990 miliona kredita. Tri četvrtine tog novca (euroobveznice u vrijednosti 500 miliona i 250 miliona kredita uz garancije Svjetske banke) namijenjeno je otplati kredita. Dospjelih i onih koje država pokušava otplatiti prije roka dospjeća, zbog krajnje nepovoljnih kamata pod kojima se do skora zaduživala. Tako se država 2016. na tržištu euroobveznica zadužila 300 miliona eura uz godišnju kamatnu stopu od 5,75 odsto. Tako će nas samo kamate za taj dug do momenta otplate (2021. godine) koštati oko 90 miliona.

Sad plaćamo cijenu tog bezglavog zaduživanja. A iz Ministarstva finansija pokušavaju na lijep način objasniti operaciju presipanja iz šupljeg u prazno. U njihovom izvještaju stoji: „Opisane operacije doprinijela su poboljšanju kvaliteta duga na način što je produžena prosječna ročnost. Shodno tome, prosječna ročnost duga od 4,6 godina koliko je iznosilo na kraju 2017. godine, produžena je na 5,22 godine koliko iznosi na kraju 2018. godine. Struktura državnog duga na kraju 2018. godine ima realnu ponderisanu prosječnu kamatnu stopu od tri odsto, što znači da je trošak zaduživanja smanjen za 0,1odsto  u odnosu na kraj 2017. godine.“

Ne treba podcijeniti uštedu koju donosi smanjenje prosječne kamate za 0,1 odsto. Uz naš dug od tri milijarde to je tri miliona eura godišnje. Problem je što država i dalje nije u stanju da servisira dospjele dugove bez „refinansiranja“. Samo za  obveznice emitovane 2016. koje dospjevaju naredne godine treba pripremiti 580,5 miliona. Otprilike onoliko koliko će se, prema nezvaničnim najavama, država dodatno zadužiti tokom ove godine. Pod uslovom da nađe nekoga ko je spreman da nam uzajmi novac. Pod koliko toliko prihvatljivim uslovima.

Dogodi li se tako što, ponovo će se pričati o velikom uspjehu vladine ekonomske politike koja je dobila potvrdu…Prolongiranjem vraćanja uzetih kredita mi povećavamo sopstvene troškove, pošto kamatu plaćamo duže. To je cijena nemoći.

Pregled domaćih i ino obveznica iz 2014, 2015. i 2016. godine  (izvor Ministarstvo finansija)

Godina izdavanja obveznica	Godina dospijeća obveznice	Iznos emisije u mil. eura	Kamatna stopa	Tržište
2014	2018	43,15	5%	domaće
2014	2019	280	5.375%	inostrano
2015	2020	500	3.875%	inostrano
2016	2020	80,41	4%	domaće
2016	2021	300	5.75%	inostrano