Novi menadžment Rudnika uglja Pljevlja sprovodi neskrivenu i brutalnu diskriminaciju nad Bošnjacima Pljevalja kao i prema političkim neistomišljenicima a u konačnici i prema svim pljevljacima koji ne pripadaju intresnoj sferi novog menadžmenta. Za nepunih godinu dana nova uprava Rudnika uglja na čelu sa Milanom Mijom Lekićem zaposlila je 350 novih radnika u tom preduzeću a otpustila određen broj radnika kojima su istekli ugovori. Neupućeni bi konstatovali ‘aferim’, u tako teškoj ekonomskoj situaciji u Pljevljima zaposliti 350 ljudi pravi je podvig i herojstvo. Međutim nacional-partitokratska pozadina tog ‘herojskog’ čina je poražavajuća, anticivilizacijska i u suprotnosti sa ekonomskim i moralnim načelima, vjerujemo i protiv zakonska što će pokazati vrijeme ispred nas.

Bez ikakve sumnje, prethodni menadžment je podaničkim odnosom prema bivšem režimu decenijama izrabljivao kičmu pljevaljske privrede za račun usko stranačkog intresa, kompanija i institucija njima bliskim. Od milionskih donacija podgoričkim sportskim klubovima dok su pljevljacima isključivali struju u sportskoj dvorani do partijskog zapošljavanja kakvo danas gledamo i od novog menadžmenta. Nisu Bošnjaci ali ni ostali građani Pljevalja koji su se nadali pravednom i stručnom zapošljavanju u Rudniku ni u tom periodu bili privilegovani, naprotiv. Stranačko popunjavanje direktorskih pozicija predstavljalo je privid pravičnosti, međutim suština je bila sasvim drugačija.

Ono što je identično za bivše DPS direktore Rudnika i za sadašnjeg DF direktora, kao i u mnogim drugim slučajevima, jeste sunovrat ekonomije i društva u cjelini. Kako je bivši kadar DPS imao logiku ako smanji broj zaposlenih za 150 (od potrebnog broja radnika) da će Podgorici obezbijediti par miliona više za izgradnju modernih bulevara i mostova i akcionarima poput Aca Đukanovića tako ovaj današnji kadar DF misli da je rješenje zaposliti 200 više (od potrebnog broja radnika) i da će tako riješiti ekonkmske probleme u Pljevljima i sve ono što proizilazi iz njih. Uvjerili su se pljevljaci u menadžerstvo trenutnog generalnog direktora prilikom njegovog rukovođenja pljevaljskim vodovodom kada je to preduzeće politikom koju sada vodi u Rudniku doveo pred bankrot a radnike na nivo socijalne potrebe.

Nacionalistički motiv koji goapodin Lekić gaji i promoviše godinama usmjeren je direktno protiv Bošnjaka dok je partitokratija tj. personalna bahatost proistekla iz iste rezultirala činjenicom da su Rudniku potrebniji partijski poslušnici nego dugogodišnji preplatnici biroa za zapošljavanje, ljubavna veza je preča od stručnosti a trenutno zadovoljenje očekivanja naroda od suštinske dugoročne potrebe.

Da menadžment Rudnika ne razmišlja za dobrobit naroda u Pljevljima već isključivo za partijsku potrebu u ovom slučaju nadograđenu netrpeljivošću prema Bošnjacima dokazuje i činjenica da su ta 2 miliona eura koje će Rudnik izdvojiti za jednu godinu bruto zarada tih 200 prekobrojnih dovoljna da se svi oni trajno zaposle na vrlo jednostavan način. Ili da tim novcem subvencioniraju otvaranje pogona za proizvodnju opekarskih proizvoda ili da svakom od tih 200 radnika dodijeli po 10.000 bespovratne podrške za samozapošljavanje. Zaintresovanost za tim sredstvima na birou rada je više nego velika. Na žalost, oni sa biroa (svih vjera i nacija) koji su svjesni ovih mogućnosti partijski ili nacionalno nisu podobni da doprinesu razvoju Rudnika u svakom pogledu.

Tužna pljevaljska sudba guši i poslednje nade u opstanak grada. Završni čin tog uništenja sudbina je izgleda dodijelila samim plljevljacima. Uzaludna je nada pljevljaka da će razum preovladati nad niskim porivima čovjeka. Ono što daje nadu jesu reforme pravne države, tužilaštva prije svega, koje bi u ovakvim slučajevima trebalo štititi prije svega ustav države ali isto tako važno i imovinu javnih presuzeća i prava svakog građanina.

SPP – Stranka pravde i pomirenja – Crna Gora