Fridrik Larsen, profesor na Univerzitetu Island u Rejkjaviku, stručnjak za brendiranje i autor knjiga o energetskom brendiranju, smatra da su glavne prepreke za energetsku tranziciju prije svega emocije i rasuđivanje ljudi, a ne tehnološka rješenja koja će je omogućiti. To saznanje podrazumijeva da energetske kompanije shvate da moraju da se približe svojim kupcima i promijene dosadašnji način komunikacije s njima.

Fridrik Larsen u svom tekstu za Recharge piše da je kao profesor i stručnjak za brendiranje poslednjih 15 godina proučavao kako energetske kompanije komuniciraju sa internom i eksternom publikom i pomogao im da razviju svoje brendove.

Njegov zaključak je kratak i jasan: Globalna energetska industrija ima problem u komunikaciji.

Kao dokaz, osnivač, kako kaže, posebne studijske oblasti pod nazivom energetski brending, navodi dva primjera.

Prvi je rezultat istraživanja u kojem su učestvovale evropske energetske kompanije iz Evrope, državni monopoli koji su propisima primorani da izađu na tržište. Naime, one nisu svoje klijente posmatrale kao klijente i kupce, već kao „brojila“, mjerne uređaje na drugoj strani dalekovoda. Tu se završavao svaki dalji odnos sa kupcima.

Drugi primjer je rezultat ankete, koja je dosad doživjela 14 izdanja, sa direktorima sektora za marketing. Naime, iako su po potrošenom novcu za marketing pri dnu u poređenju sa drugim industrijama, direktori energetskih firmi smatraju da mnogo bolje razumiju marketing od drugih.

Ovakvi stavovi su, kako kaže Larsen, savršeno razumljivi u staroj paradigmi centralizovanih energetskih sistema, pokretanih monopolističkim ili državnim kompanijama. Zašto se brinuti o tome šta se dešava iza „brojila“ ako prodajete robu koju na kraju svako mora da kupi? I svakako zašto bacati novac na oglašavanje?

Ali, stara paradigma polako ide u istoriju. Stari monopoli zamijenjeni su legijama „osvajača svemira“, novim učesnicima na tržištu koji se bore za svakog potrošača u svakom podsektoru energetskog poslovanja, od proizvodnje i prenosa do maloprodaje i usluga.

Iako je energija roba, i gorivo i struja, sada se ispostavlja da su neke vrste energije daleko bolje od drugih, ističe Larsen. Prelazak sa fosilnih na obnovljive izvore je svakako neizbježan, ali će zahtjevati veći stepen individualnog i društvenog učešća. To znači da energetske kompanije moraju da postanu mnogo bolje u komunikaciji sa kupcima.

Na kraju krajeva, evolucija u sledeću eru proizvodnje električne energije koja je korisna za klimu zahtjevaće od nas da otvorimo svoje domove i zajednice virtuelnim elektranama, uređajima za skladištenje i mrežama za punjenje, a to nije izazov u tehnološkom smislu, nego da se pokrene u srcima i glavama ljudi, poručuje Larsen.

On podsjeća na knjigu Marka Džejkobsona „Čuda nisu potrebna“. Svijet, kako je autor napisao, već ima pristup svim tehnologijama – vjetar, ​​solar, elektrolizeri za vodonik i novi modeli skladištenja energije – potrebnim za potpunu dekarbonizaciju planete.

Ali, da bi se to sprovelo u djelo, energetska industrija ne može sebi da dozvoli neuspjehe u komunikaciji, potrebno je da nauči da komunicira, i to brzo, poručio je Larsen.