Svjedoci smo da je sve više situacija gdje maloljetnici učestvuju u raznim oblicima nasilničkog ponašanja, a predsjednik Odbora za zdravstvo, rad i socijalno staranje Srđan Pavićević u razgovoru za portal Dnevno.me kaže da je sve to, donekle, posljedica našeg temperamenta i karaktera, ali i nivoa kulture.

„Ovo je tema kojoj smo se posvetili kada je došlo do teških komplikacija i kada je globalni sistem informisanja napravio prodor u sve privatnosti. Inače, vršnjačko nasilje nije stvar koja se pojavila juče, niti je to društvena devijacija koja je tek tako pala sa neba i desila se sama od sebe, na neki način spontano. Ovo je nešto što leži u istoriji našeg ponašanja. Vršnjačko nasilje se dešavalo i u prošlim decenijama.  Sjećam se kao dječak i mladi čovjek perioda mog odrastanja koje je, takođe, obilovalo vršnjačkim nasiljem. To nije stvar za koju možemo reći da se pojavila sama od sebe, odjednom, to su samo posljedice. Razlog ovakve jedne situacije je vrlo heterogen, ima mnogo svojih uzroka počevši od našeg kulturološkog nivoa, poimanja stvarnosti, našeg karaktera i temperamenta koji obiluje nasiljem, a ono je jedna od naših karakteristika, pa do jednog provincijskog duha u koji još nije prodrla savremena evropska civilizacija“, kazao je Pavićević za taj portal.

Pavićević je, takođe, porodicu apostrofirao kao najbitniji činilac u vaspitanju, ali i naveo šta bi se, prema njegovom mišljenju, moglo preduzeti:

„Imamo veliki problem u osnovnom nukleusu društva, porodici, koja polako postaje otuđena. Djeca vrlo često bivaju prepuštena ulici, virtuelnim mrežama, raznim neselektovanim informacijama koje stižu do njih i onda to sve dobija elemente haosa. Tako je i ova situacija alarmantna. Odbor kojim ja predsjedavam je trebalo da napravi specijalnu tematsku sjednicu posvećenu tome, ali iz tehničkih razloga nismo uspjeli da je realizujemo prije praznika, ali se nadam da ćemo uspjeti poslije praznika. Mislim da se to mora akcentovati i da se javna scena mora upristojiti i naći način kako da se izađe iz ove krize. Ova situacija ima elemente javnog divljanja i ovo je nedopustivo za jednu civilizovanu evropsku zemlju. U svemu ovome mnogo učešća mora da uzme prosvjeta, socijalne službe, Ministarstvo unutrašnjih poslova, ali i naše pravosuđe. Naša zakonska agenda mora da pretrpi određene promjene i dorade u kojima se mora shvatiti da neko za maloljetničko siledžijstvo, nasilništvo i huliganstvo mora da odgovara. Ako smtramo da maloljetnik, samim tim što je maloljetan nije odgovoran, to nije u redu. Onda neko za njega mora biti odgovoran, a to su roditelji. Mi stalno bježimo od jedne flagrantne činjenice, pokušavamo da je ne vidimo – za ponašanje vašeg djeteta, ako ono još nije punoljetno, odgovorni ste vi. Shodno tome, sankcije za vršnjačko nasilje ne bi mogle da budu podijeljene jer su tu roditelji. Onda ide škola, pa javna scena i raznorazne instance koje imaju svoju odgovornost“, smatra Pavićević.

Predsjednik Odbora za zdravstvo, rad i socijalno staranje smatra da bez odgovornosti kompletnog društva nema ni pomaka kada je u pitanju borba protiv vršnjačkog nasilja.

„Jednostavno, ogromna je greška ako smatramo da se vršnjačko nasilje pojavilo juče i da u Crnoj Gori postoji od skoro. Ono je jednostavno nešto sa čime su generacije ljudi u Crnoj Gori odrasle. Da li je to nasilje naslijeđeno kao stereotip ponašanja iz porodice, da li je to uticaj kulture ili subkulture gdje su neke vrijednosti izblijedjele do toga da su nevidljive, a koje su kao takve svuda u svijetu neprolazne i nepromjenljive, ili mi pokušavamao da napravimo novi sistem vrijednosti u nekoj izopačenoj formi i dajemo prednost svemu onome što su antivrijednosti. To je jedno opštedruštveno pitanje za sve učesnike na javnoj sceni. Smatram da se ovom pod hitno mora stati na kraj, ali se mora stati na kraj tako što će svako prihvatiti stepen sopstvene odgovornosti. I pojedinci i institucije i porodice, bukvalno svi. Moraju se regulisati institucije koje su posvećene pedagogiji, rehabilitaciji i resocijalizaciji tih mladih ljudi.

Svoje kazne i ono što im sud dodijeli oni moraju provoditi u nekom prostoru i ambijentu gdje moraju proći kroz neki projekat resocijalizacije i pedagoške rekonstrukcije. Očigledno da vaspitanje koje je trebalo da dobiju i ponesu od svojih kuća nije adekvatno. Zato svakodnevno imamo demonstraciju najprimitivnijih poriva huliganstva i bahatosti. Koliko je u svemu tome učestvovala politika, javni diskurs, svijet odraslih, itekako ima svoje uloge. Ne možemo suditi precizno u ovom momentu i ne mogu tačno reći koliko ko ima svoju odgovornost, ali bez daljnjeg, to je tema za duboku analizu i za što brže i radikalnije mjere u cilju ozdravljenja“, zaključio je Pavićević.