Rast i preobražaj privredne strukture u Pljevljima nakon Drugog svjetskog rata i njena naglašena sirovinska orijentacija gdje se razvoj dominantno zasnivao na eksploataciji uglja, olova i cinka, kao i eksploataciji i primarnoj preradi drveta – uticali su da trgovina i zanatstvo izgube primat u odnosu na rudarske i industrijske kapacitete, što je dalje uticalo na naglo prostorno i populaciono širenje grada.

Širenje grada u pomenutom periodu, pratio je nedostatak normativne regulative iz oblasti urbanizma, što je uslovilo da orijentalne i ambijentalne vrijednosti Pljevalja ne budu adekvatno zaštićene i da duh stare pljevaljske arhitekture bude naglo prekinut.

Ove promjene snažno su se odrazile na arhitekturu glavne ulice, kao i na duh stare pljevaljske čaršije. Naime, od postanka grada do danas, glavna ulica je ostala u prostorno istim okvirima i sve vrijeme predstavljala je trgovački, društveni i kuturni centar grada. Kao što je već istaknuto, nekada su dućani građeni tako da užim dijelom budu okrenuti prema ulici, a širim prema dvorištu, što je omogućavalo da na kratkom potezu bude smješteno više objekata.

U dućan se uglavnom nije ulazilo, što je uslovilo drugačiji način prodaje robe, brži protok informacija i veću živost tokom cijelog dana – čime je ambijent glavne ulice poprimao orijentalne karakteristike. Sa druge strane, nova glavna ulica ostala je centar gradskih zbivanja i u njoj se i dalje nalazilo najviše trgovinskih objekata, međutim za razliku od trgovinskih objekata u staroj čaršiji, objekti koji su se nalazili u novoj glavnoj ulici zauzimali su njen znatan prostor, tako da ih je na istom odstojanju bilo mnogo manje – čime je ambijent ulice izgubio dinamičnost, sama šetnja postala manje interesantna, a protok informacija dosta sporiji.

Prostor glavne ulice na kome se odvija korzo, svoj današnji oblik dominantno je dobio u periodu od sredine šezdesetih, do početka osamdesetih godina. Naime, rušenje starih objekata od Zelengore do Tršove ulice počelo je 1965. godine, a nedugo zatim završena je stambena zgrada sa poslovnim prostorima u prizemlju (knjižara Kultura). Početkom osamdesetih godina, na vrhu gornje granice korzoa (kafana Zelengora) izgrađena je zgrada u vlasništvu Termoelektrane (sa poslovnim prostorom u vlasništvu Ugostiteljstva, gdje je otvorena nova Zelengora). Time je, uz omanje stambene zgrade izgrađene pedestih godina, prostor između Zelengore i Tršove ulice dobio današnji oblik.

Prije Drugog svjetskog rata, na tom potezu nalazili su se hotel Srpski kralj (u kome se u jednom periodu nalazila kafana „Ankara“), kafana „Sabah zora“ u vlasništvu Kijanović Stefice, porodična kuća i kafana Bajića, prodavnica „Tivar“ Selmanović Ahma, kafana „Kod Katice i Viktora“, elektro servis braće Vidović, piljara Borišić Smaja, krojačka
radnja Aranitović Milanka, kafana Šćepanović Mirune, pekara Deljković Almasa, Foto Nastić (kasnije berbersko-frizerska radnja Hadžagić Hasa), kafana Korzo u vlasništvu Topalović Toda, berbersko-frizerska radnja Hadžagić Ćazima, kafana Vraneš Anete, radnja mješovite robe Topalovića, kafana Džuverović Alekse, fotografska radnja Milić Sava (prije nje kafana Borovac u vlasništvu porodice Rosić), a odmah pored nje velika kuća Janićijevića. Zgrada Muslimanske kreditne banke u vlasništvu porodice Hadžismajlović, koja je uz hotel Srpski kralj predstavljala gornju granicu korzoa, nalazila se na centralnom dijelu samog vrha korzoa (uništena je u bombardovanju 1944. godine).

Preko puta kuće Janićijevića (na početku današnje Tršove ulice) nalazio se hotel Lovćen (porušen 1957). Na njegovom mjestu jednim dijelom su izgrađene zgrada Osnovnog suda i stambena zgrada sa poslovnim prostorima u prizemlju (na uglu Tršove i glavne ulice). U nastavku korzoa, pored kuće Rabrenovića, krajem šezdesetih godina počinje rušenje manjih kuća na uglu glavne i Principove ulice, da bi se izgradio novi blok Na-me. Na tom potezu (do Principove ulice ili današnjeg haustora kod Robne kuće) nalazili su se: trafika Selmanović Smaja, piljara Borišić Hajra i Alije, advokatska kancelarija Jaukovića Radula (po prestanku brijačnica Kadribašić Zehra), knjižara Jovaševića Leka i kasnije Obradovića Voja, radnja mješovite robe Grujičića, radnja tekstilne robe Živković Miodraga, radnja tekstilne robe i benzinska pumpa Akbegović Hanefije i Alije, opančarska radnja Suruliza, kafana Jauković Zagorke (kasnije kafana Laković Milorada), kuća Rabrenovića sa radnjom mješovite robe i kafanom, aščinica Brahić Ahma, brijačka radnja braće Hrastovina, Manastirska zgrada sa kolonijalnom robom, gvožđarska radnja Bezarević Mika i trafika Živković Miša Idže.

Od Principove ulice (odnosno današnjeg haustora) i starog bloka Name (izgrađenog pedesetih godina) do ulaza u Husein-pašinu džamiju (na mjestu gdje je današnja kamena ograda u kombinaciji sa kovanim gvožđem, a prije nje je bila pozida) nalazile su se: gvožđarska radnja Radović Čeda, radnja Milinković Dragana, obućarska radnja
Tataragić Omera, radnja tekstilne robe Mušović Rizaha, kafana Đaković Vuka, radnja Sarvana, krojačka radnja Rizamulić Vehbije i Kadribegović Avda, kafana Damjanović Albe, bakalska radnja Selmanović Faika, radnja tekstilne robe Hadžimujović Vehbije, mesarska i ćevabdžijska radnja Čaušević Muharema, bakalska radnja Mršić Sulja, bakalska radnja Sejfović Sejfa, opančarska radnja Kujović Huseira, bakalska radnja Bidžan Avda, radnja tekstilne robe Mušović Safeta, obućarska radnja Koštović Smaja, sedlarska radnja braće Pjanović, bakalska radnja Rizamulić Rizaha, radnja tekstilne robe Mušović Ćazima, radnja tekstilne robe Drnde Hilma, radnja tekstilne robe Katana Ruždije i bakalska radnja Muzurović Smajila (nakon njega bakalska radnja Selmanović Selma-Ćirka).

Neposredno pored Sahat-kule nalazili su se: omanji poslovni objekat Karahmetović Abdulaha (na spratu) i bakalska radnja (u prizemlju), bakalska radnja i poslovna zgrada Hadžiatlagić Muja (na spratu Polimska banka, a nakon prestanka rada banke otvorena je kafana Bošković Zajima; u prizemlju se nalazila prodavnica tekstilne robe). Tu se nalazila donja granica korzoa (Vilsonova ulica).

Sa lijeve strane ulice (ukoliko je pravac kretanja od Varoši ka Jaliji) izgrađena je zgrada Termoelektrane, sa poslovnim prostorima u prizemlju (kaskadno građena na četiri, šest i osam spratova). Na potezu od zgrade Termelektrane do Trga Đorđija Peruničića (nekad Rogića sokaka), pored omanjih stambenih zgrada, početkom sedamdesetih godina izgrađena je stambena zgrada (na potezu od glavne ulice, prema današnjoj Atlas mont banci). Svi ovi stambeni objekti imaju poslovne prostore u prizemlju. Na tom potezu nekada su se nalazili bravarsko-limarska radnja Popčetović Lazara, automehaničarska radnja Stamenić Jovana i Dojča, krojačka radnja i brijačnica Jevrosimović Sava (kasnije berbersko-frizerska radnja Mirković Josifa), kafana „Beograd“ Durović Sava, pekara i kafana Cvijetić Lazara, kuća Obradović Sava sa pekarom, porodična kuća Dragašević Relje (u prizemlju knjižara i štamparija braće Kavaja i magaza), servis Vidović, gvoždarska radnja Čović Mika, kafana Brašanac Milana, radnja Rosić Rista, mesara Vlahovljak Sulejmana, kafana Srbljanović Mika, obućarska radnja Katane Vehbije i Sejfa, mesara Šulovića Avda, kafana Bajić Strahinje (sa ljetnjom baštom iza kafane), kafana Relje Jovana, kafana kod Bobe i Dobrila, gvoždaraska radnja i kafana Bavčić Dika, krojačka radnja Pijalović Hasana, krojačka radnja Golubović Milana, krojačka radnja Delagić Ibrahima, krojačka radnja Stojkanović Milana, kamena magaza u vlasništvu Bajrovića, gvožđarska radnja Janićijević Janićija, kuća Aritonović Vasiljke i Živka (u prizemlju gvoždarska radnja) i kuća i kafana Aritonović Vlatka.

Na mjestu današnjeg hotela Pljevlja (izgrađen 1969) i jednim dijelom Trga Dorđija Peruničića (izgrađenog 1982) nekada su se nalazili: piljarska radnja Ćinara Veze i Hajra, opančarska radnja Aritonović Đorđa, hotel Slavija Jauković Vidoja, šnajderska radnja Todović Dobrila, kafana Pejanović Zagorke, aščinica Jabučar Mušana, bakalska radnja Ljuce Ćamila, stara poslastičarnica Sulejmanović Sefera, opančarska radnja Bošković Muja, opančarska radnja Muslić Mustafe, radnja tekstilne robe Drnda Muhameda, poslovna zgrada u vlasništvu Hajrudina i Ferida Hadžiatlagića (u prizemlju prodavnica Bata, na spratu obućarska radnja). Zgrada Konvikta (dom učenika) prostirala se prema današnjoj zgradi Pljevaljskih novina.

U nastavku glavne ulice nalazili su se: nova zgrada poslastičarnice Sulejmanović Sefera, piljara Ljuce Hajra, radnja Ljuce Sulejmana, radnja Pobrić Osma, radnja Selmanović Hasiba i veći gradski magacin (magaza Stevovića) zidan od kamena.

Pored magacina su se nalazile „dvostruke česme“, a iza magacina se prostirala gradska pijaca (današnji Trg 13. jul).

Na prostoru glavne ulice na kome se odvijao korzo nekada su se nalazili pretežno trgovinski i ugostiteljski objekti i taj dio ulice bio je poznat kao Gornja ili Široka čaršija.

Na potezu od donje granice korzoa do Jalije bili su smješteni uglavnom zanatski objekti, a taj dio glavne ulice bio je poznat kao Donja, Tijesna ili Uska čaršija. Glavna ulica bila je popločana kamenim pločama i nisu postojali uređeni trotoari, već su se pored kolovoza nalazili mali kanali za odvod vode, a ispred radnji male ravne površine. Pedesetih godina, prostor glavne ulice na kome se odvijao korzo je asfaltiran, postavljeni su betonski ivičnjaci i uređeni su trotoari sa obje strane ulice (dok su na prostoru glavne ulice od Varoši do gornje granice korzoa i od donje granice korzoa do Jalije bile postavljene kamene kocke. Mnogo kasnije i ovaj dio glavne je ulice asfaltiran i postavljeni su trotoari i betonski ivičnjaci sa obje strane).

Kroz istraživanjem obrađene periode, glavna ulica nosila je ime Kralja Petra I (1930-1945), Maršala Tita (1945-1990) i Kralja Petra I (od 1990.do danas).

Glavna ulica oduvijek je predstavljala simbolički izuzetno značajan prostor u Pljevljima, a može se reći da je korzo, kao oblik ritualizovane svakodnevnice, predstavljao jednu od najizrazitijih manifestacija simboličke vrijednosti glavne ulice. Naime, duga tradicija i uticaj čaršije u razvoju grada, učinili su prostor glavne ulice značajnim u prenošenju informacija važnih za Pljevlja. Biti u glavnoj ulici, značilo je biti u centru gradskih dešavanja i imati pristup informacijama koje su iz različitih razloga bile važne za Pljevlja. Osim što je baštinio dio značaja pljevaljske čaršije, korzo je imao i izraženu performativnu dimenziju. Biti na korzou, značilo je predstaviti sebe u najboljem svjetlu – odnosno vidjeti i biti viđen.

Stoga, za korzo se birala garderoba koju su diktirali aktuelni modni trendovi, a novi odijevni predmet ili nova
frizura, svoj puni smisao najčešće su dobijali tek kada se predstave na korzou. Pored toga, ponašanje na korzou bilo je značajan medij za prenošenje različitih poruka široj zajednici – pljevaljskoj čaršiji. Primjera radi, predratni višepartijski život u Pljevljima karakterisali su periodi svađa i periodi mirenja među političkim prvacima grada, a zajednička šetnja korzoom predstvaljala je najsnažniju poruku o njihovom pomirenju ili demant čaršijske priče da su u svađi. Isto tako, šetnja korzoom predstavljala je najbolji demant mnogih drugih čaršijskih priča i nagađanja: primjera radi, osoba za koju se iz nekog razloga počne pričati da je teško bolesna, izlaskom na korzo bi demantovala te priče; rođaci, kumovi i prijatelji za koje bi se pričalo da su posvađani, zajedničkom šetnjom demantovali bi čaršijska nagađanja; ljubavni ili bračni par za koji bi se pronijela priča da nije u dobrim odnosima, takođe bi šetnjom korzoom demantovao čaršijske priče. Duga tradicija i simbolički naboj glavne ulice umnogome su odredili i simboličku vrijednost korzoa, tako da je korzo, u najvećem dijelu svoga postojanja, predstavljao posebno značajnu instituciju u društvenom životu grada.

Odlomak iz knjige Branka Banovića : Pljevaljski korzo (1930 – 2004