Pljevaljsko polje – Neraskidiva veza čovjeka sa prirodom

    2 godine pre 2303 pregleda

Kako je pokojni Cane Janićijević doživio degradaciju Pljevaljskog polja, pa i šireg područja, doživljeli su i svi njegovi stanovnici. U daljem izlaganju mnogi Canovi navodi, sa dužnim poštovanjem, biće citirani. U stvari, sve ono što mu je dosta doprinijelo preranoj smrti…

Od roditelja nam je ostalo sjećanje o Polju, kao hraniteljici i sigurnosti postojanja onog ko je imao zemlju u Polju. Majke su govorile da je Polje naša njegovateljica po mjeri djece, da je vaspitačica i izvor nepresušnog razbuktavanja mašte i tihog i stalnog vraćanja Polju, u toku čovjekovog trajanja.

„Polje je kulturni spomenik sjećanja o tome kako smo življeli. To je odnos kulture življenja nas koji smo doživljeli Pljevaljsko polje, i to je nešto što živi sa nama i u nama to je jednostavno zavičaj „. Isto tako smatrao je da kultura svijesti i svijeta sagledana kroz distancu vremena, biće najbolja prilika da se obilježi Pljevaljsko polje.

Starije generacije su imale sreće da upoznaju svoj zavičaj, grad sa čaršijom i Pljevaljsko polje, prije nego su razoreni. Zato ih moramo više voljeti i nositi u sebi, i sve učiniti da se pokuša spasiti od zaborava to što je još moguće.

Još ima vitalnih ljudi koji se dosta dobro sjećaju orjentalne varoši njene čaršije, a posebno Pljevaljskog polja, pa ih ne mogu prepustiti ljudima koji kako oni misle mogu da ih uništavaju kao što to već čine u drugoj polovini ovog vijeka.

Zato se sada sjećamo očevog, i djedinog, i našeg Polja kad više o njemu ne govorimo, možda zbog stida…

Tako su i djeca i roditelji življeli sa Poljem, živim svijetom, njegovim izvorima, rijekama i potočićima, izgledom, ljepotom, pitomošću, njegovim cvijećem i plodovima i prirodom Polja. Sve se to negdje preplitalo u ljudskoj psihi, i stvarala se slika o Polju kao simbolu dobra, kojim je priroda darovala čovjeka. Odnos priroda – čovjek dolazio je tada do punog izražaja. Čovjek je bio visoko motivisan za rad, zalaganje, pažljiv odnos prema svakoj stopi zemlje, prema svakom klasu žita.

Priroda Pljevaljskog polja nastala je kroz milione godina, sa svim preduslovima za život i prvorazredni kvalitet življenja. Treba se sjetiti Polja ljeti, kada su žita u klasu, ili kada se na blagom večernjem povjetarcu zatalasa klasje i dobije se slika zlatno-popločanog Polja.

Polje sa krstinama jedrog žita dobijalo je izgled smirene blaženosti koja donosi radosti i nadu svakom čovjeku. A kada se svi plodovi pokupe i odnesu u hambare, onda dolazi stoka i Polje dobije sasvim drugi kolorit. Međutim, proljećnja nabreklost plodovima je donosila najviše radosti ljudima, jer su znali da je to sigurnost življenja i preživljavanja njihovih porodica.

Poljem su prolazile kirajdžije, vojska, pljačkaši ali je za sve njih Polje bilo sinonim za grad Pljevlja i njegove žitelje. Mora se napomenuti da je to odslikavalo grad u Polju i Polje u gradu. Ta harmonija grada i Polja, u stvari je harmonija čovjeka i njegovog trajanja i to je ona čarobna moć kojom je Polje neodoljivo privlačilo svakog čovjeka. Bilo je tamo više mjesta poznatih kao „uzdisaji ljubavi“ (pod lipom, Gornji most i dr.). Čovjek je u Polju bio neodoljiv u svojim ljubavnim inspiracijama, za sve sevdahe ljubavi, uzdisaje za neostvarenom ljubavlju. Muzika Polja je bila izazov za dirljive izlive ljubavnih nježnosti i zanosa. Raskoš prirodnog cvijeća jarkih boja bujnost prirode kao cjeline doprinosili su začinjanju ljubavi, njenom rasplamsavanju i doživljavanju, kao i vatrometu veselja.

Na plodnim površinama Polja, praktično nije bilo nikakvih objekata, niti kuća. Kuće vlasnika zemlje bile su ili u gradu ili na rubovima Polja, koja je rječito govorila o ljudima njihovom umnom raspolaganju zemljom i o kulturi čovjeka koji je imao zemlju. Taj fenomen – graditi kuću i zgrade na neplodnom zemljištu da bi se sačuvala svaka stopa zemlje govori mnogo.

Polje i njegova priroda ,njena bujnost i plodnost je nasledjena od predaka u nekom vječnom trajanju. To je bilo obilježje pljevaljskog kraja kada su svi hrlili prema njemu. Polje je bilo sinonim zavičaja. Dok je god trajalo, bilo je neka vrsta identiteta grada i njegovih građana, dostojanstva i sigurnosti, njegove slobode – bilo je sinonim pobjede dobra nad zlim.

Pljevaljsko polje je bilo hraniteljiva i uzdanica. Jer dok su se po njemu talasala žita narod je bio siguran da ga neće stići glad. Imati imanje u Polju je značilo veliku sigurnost, sigurno trajanje porodice i nadu u opstanak i u vremenima kada glad, kao ne tako rijedak gost, dođe i u ove krajeve. Zato su ljudi, kada bi im se god ukazala prilika kupovali imanje u Polju, ne pitajući za cijenu i ne misleći o teškoćama koje će imati da skupe novac za isplatu jer svako parče zemlje u Polju vraćalo je i uloženi novac i trud.

Mnogi iz grada su imali svoja imanja u Polju, što je činilo neraskidivu vezu Pljevljaka – čovjeka, sa prirodom. U Pljevaljskom polju su imanja imale mnoge porodice: Bajići, Bajrovići (koji su imali najviše imanja -161 čitluk), Bulatovići, Čengići, Drnde (Bajevac), Grujičići, Hadžismailovići (Kalušići), Jabučari (Židovići), Jestrovići, Karahmeti, Kavazovići, Kečevići (Tvrdaš), Korjenići, Ljuce, manastir Sv. Trojica, Matovići, Memići, Milinkovići, Novakovići, Obradovići, Pelidije (Vidre), Pijalovići (Pijalovina), Pojatići, Radovići, Selmanovići, Šahinpašići, Škode, Žugići i mnogi drugi.

Broj porodica koje su svoju životnu egzistenciju našle u Pljevaljskom polju, bio je impresivan. Ali pored toga, treba znati da to nisu bile porodice današnjeg opsega broja članova. Bila su to prava domaćinstva koja su imala veliki broj članova. Porodica Bajića je imala i po 28 članova, a porodica Selmanovića na obroku je imala i po 46 članova. Sve porodice u Polju su imale svoju stoku, i to u znatnom broju, pa su imale i dovoljno đubriva za njive i usjeve.

Valja se prisjetiti da je ratna 1943. godina u Pljevaljskom polju bila izuzetno rodna. Mnoge vojske, izbjeglice i putnici namjernici prolazili su te godine kroz Pljevaljsko polje, uzimali žito i odnosili ali ga je ostajalo za domaćine. Upravo Pljevaljsko polje je bilo izuzetnog i specifičnog žitarskog karaktera, ne samo u Crnoj Gori nego i bivšoj Jugoslaviji.

Pored žita svih vrsta koja su uspjevala u Pljevaljskom polju, sijale su se industrijske biljke: duhan („Sarajlija“ Salih Halilbegović sadio je i po 5000 struka), a o gajenju lana i konoplje da i ne govorimo. I kukuruz je odlično uspjevao, a sjeme je nabavljano preko „Rasadnika“ od kompanije „Sjever-Jug“, sa sjedištem u Ljubljani i Zemunu.

Kako su imanja obrađivana najbolje govori činjenica da je Salih Halilbegović obavljao liferantske poslove hrane za vojsku 1938/39/40 i dijelom 1941. godine, sa svim potrebama za žitom, povrćem i stočnom hranom. Sve je to u cjelini proizvedeno na sopstvenom imanju koje se nalazilo u Polju. Najplodniji dio Polja su Ševari koje su najčešće nazivali „Misir“ zbog njihove plodnosti i veoma velikih prinosa koje su ovde postizali.

U Ševarima su Bulatovići imali najveće imanje, pa Bidžani i mnogi drugi. U privređivanju je prednjačio državni Rasadnik i „Sarajlija“(Halilbegović). Državnim rasadnikom je rukovodio prvi školovani pljevaljski poljoprivredni stručnjak Jovan Đenisijević-Đido. U njegovo vrijeme je „Rasadnik“ bio ponos grada. Tada je Polje ličilo na saće meda, a čitav ambijent je podsjećao na Sarajevo ili Plovdiv, kojima su Pljevlja najsličnija po mnogo čemu.

Vlasnici zemljišta su svoja imanja obrađivali po ugledu na državni Rasadnik ili po ugledu na one vlasnike koji su savremenije obrađivali svoju zemlju (u čemu je prednjačio Halilbegović). Oba ugledna imanja su bila obrađena do poslednjeg centimetra, sa velikom pažnjom i trudoljubivošću. Halilbegovićev brat Mehmed je bio profesor biologije. Plodovi sa njegovog imanja su bili sočni, zdravi, jedri.

Na prostoru Polja, poznatom kao Doganje, kompleks ispod Pliješi, bio je državni Rasadnik, sa lijepim, urednim izvorom, hladnikom i izuzetno njegovanom okolinom. Voda sa tog izvora bila je čista, hladna i pitka, pa su seljaci iz okolnih sela dolazili sa bucama (drvenim posudama) i odnosili je na konjima radi svojih potreba.

Neposredno uz Rasadnik, nizvodno, nalazilo se imanje Saliha Halilbegovića-Sarajlije koje je bilo veoma dobro obrađeno. Sa njegovog imanja se snadbjevao skoro čitav grad poljoprivrednim proizvodima, a „Sarajlija“ je znatne količine poljoprivredne robe liferovao i za vojsku (48 puk). I na tom imanju je postojao izvor koji se zvao Sarajlijino vrelo. Koliko je „Sarajlija“ bio dobar poljoprivrednik i koliko je pitomo Pljevaljsko polje, svjedoči činjenica da je „Sarajlija“ na svom imanju gajio i lubenice.

Autor: Mustafa Pijalović