U Pljevljima je ove sedmice izmjereno 805 mikrograma sumpor-dioksida po kubnom metru vazduha. To nije podatak. To je presuda. Presuda jednom gradu i ljudima koji su odlučili da u njemu žive.

U Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti nedavno je predstavljen Leksikon arheologije Crne Gore. Tamo sam čuo podatak da je najstariji oblik života na tlu Crne Gore, dokumentovan konkretnim arheološkim nalazima, evidentiran u Pljevljima. Ne u Crvenoj stijeni. Ne u pećini Odmut, na ušću Vrbnice u Pivu. U Pljevljima. Ako sam dobro razumio, riječ je o pećini na koju se naišlo sasvim slučajno — probijajući lokalni put.

Kasnije sam razmišljao o tom paradoksu: na mjestu gdje je život u Crnoj Gori zapisan po prvi put, danas se život planski i kontrolisano guši. Administrativno. Tehnički. Precizno. Mjereno mikrogramima sumpor-dioksida.

Objašnjenja su besramna. Kažu: jedan dan van pogona Termoelektrane Pljevlja Crnu Goru košta 500.000 eura zbog uvoza struje.

Pa šta ako košta? Šta su Pljevljaci dobili za pedeset godina života u gasnoj komori koju smo im postavili nad kolijevkom života?

Osim bolesti, skraćenog daha i ranih grobova — ništa.

Ljetos sam obišao muzej u Pljevljima. Imaju najbogatiju stalnu postavku u državi: praistoriju, antiku, srednji vijek, osmanski period. Rijetak kontinuitet. Hiljade artefakata svjedoče da je taj prostor bio nastanjen, njegovan i branjen hiljadama godina — bez termoelektrane, bez rudnika uglja, bez „strateških energetskih interesa“. Ljudi su živjeli. I opstajali.

EKSPERIMENTALNI POGON

Danas, Pljevlja koja već pedeset godina proizvode i izvoze električnu energiju nemaju ni dostojnu zgradu u kojoj bi sačuvala sopstvenu istoriju. U državi koja se Ustavom proglasila ekološkom, Pljevlja su pretvorena u eksperimentalni pogon za sistematsko trovanje stanovništva.

Brojke su neumoljive. One nemaju naciju, vjeru ni ideologiju. Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, vjernici i ateisti, mladi i stari — svaki Pljevljak je ove sedmice udahnuo 805 mikrograma sumpor-dioksida po kubnom metru vazduha. Hiljadu puta više nego Podgoričani. Hiljadu puta više nego ljudi u Kotoru.

To nije zagađenje. To je selektivno žrtvovanje jednog grada.

Decenijama im savjetuju da zatvore prozore, ne izlaze napolje, ne bave se fizičkom aktivnošću. Sve ono što ljekari savjetuju

Podgoričanima kako bi živjeli duže, Pljevljacima se savjetuje da bi preživjeli narednih sedam dana.

U selu Komini, uz sam rudokop, živjela je porodica o kojoj sam ljetos slušao. Od 1983. godine, sedamdeset i šest članova te porodice sahranjeno je sa dijagnozom karcinoma. Sedamdeset i šest. Živi su ostali samo oni koji su se školovali i otišli. Ovo nije statistika. Ovo je porodično stablo pretvoreno u spomenik.

Elektrana je rekonstruisana i puštena u pogon bez završetka ključnog ekološkog postrojenja. Sada teški kamioni kroz naseljena mjesta razvoze šljaku. Apokaliptični prizori. Podgorica je zanijemila. S njom i cijela Crna Gora.

A znamo. Više nemamo izgovor. Temperaturne inverzije pljevaljsku kotlinu pretvaraju u gasnu komoru. Ignorisati nije neznanje — to je odluka.

SVIJEST I SAVJEST

Ovo nije priča o ekologiji. Ekologija je odavno svedena na dobar štos i paravan za interesne igre. Ovo nije ni priča o energiji, ni o ekonomiji. Trideset godina su nas ubjeđivali da će Crna Gora bez Kombinata aluminijuma gladovati. Ne gladuje. Što bi gladovala bez rudnika uglja i termoelektrane.

Manje je više. To pravilo ne važi samo za enterijer u našim kućama koje klimatizuju toplotne pumpe a dio troška nam pokriva Eko fond.

Ovo je priča o vrijednosti ljudskog života.

Energetski sistem Crne Gore diše na plućima živih ljudi. Ti ljudi imaju ime. Oni su Pljevljaci. I neki od njih će umrijeti ako nastavimo da ćutimo.

Ubijamo život tamo gdje je u Crnoj Gori evidentiran prvi put. Ubijamo ga u ime „razvoja“. Ironija je nepodnošljiva.

Ako djeca na kiseoniku nijesu crvena linija — ova zemlja je cijela iza linije zdravoga razuma.

Pljevlja danas nijesu samo grad. Ona su ogledalo. U tom ogledalu vide se muškarci i žene koji su pristali da jedan grad udahne otrov kako bi ostali mogli da imaju svjetlo i toplotu.

I da se prave da ne vide.

Disati na malim grudima te djece smještene u pljevaljskim bolnicama ja više ne mogu.

Vlatko Simunović