PLJEVLJA IZNAD SVEGA – Pljevlja juče, danas, sjutra

    2 godine pre 2025 pregleda Izvor: PV Informer

I danas se ne možemo oteti utisku da je bogata istorija ovog grada (rimska, slovenska, osmanska, i ona pod austrougarskom, posebno i istorija oslobodilačkih ratova tokom XX vijeka),  silnija i veća od onoga što mi danas možemo da uradimo u njegovu korist. Pitanje je koliko ćemo biti dostojni potomaka u našoj opštini, svi zajedno, ovako podijeljeni, nesložni i nedovoljno aktivni?

Pljevlja će još jednom tražiti odgovore na najvažnija pitanja naše savremenosti, života, rada, privređivanja i kulturnog uzdizanja, što će uključiti pravo, politiku, ekonomiju, etiku i ekologiju, a sve ove nauke svakako su u središtu, i užih i širih pogleda na život u našoj opštini.

Vjerujući u božansko porijeklo pravde ili bilo koje misaono utemeljenje ili određenje prava i zakona savremenog svijeta, kao društvena i lokalna zajednica na ovom prostoru, ne možemo se oteti snažnom utisku da su Pljevlja decenijama unazad izložena zanemarivanju, zapuštanju i stagniranju, što je daleko od analogije da prirodno bogata sredina mora biti napredna i razvijena.

Pogledom u prošlost, Pljevlja su kao grad sa jedinstvenom istorijom, donijela čitav niz važnih istorijskih činjenica Crnoj Gori i regionu, koje izgledaju neuporedivo značajnije od onoga što mi danas imamo priliku da živimo i svjedočimo.

Prvi potvrđeni tragovi čovjeka dosežu 30.000 godina p.n.e na prostoru našeg grada (fakti koje posjeduje Zavičajni muzej u Pljevljima). Arheološki nalazi nesumnjivo svedoče o dugom istorijskom prisustvu čovjeka ovdje.

Prva naselja urbanog tipa vezana su za antički period. Rimljani početkom nove ere podižu naseobinu razvijenog kulturnog i ekonomskog života – Municipijum S koja je sredinom II vijeka dobila municipalni status.

Dolaskom Slovena niču nova naselja, a Župa Breznica ili Breznik prvi put se pominju u dubrovačkim dokumentima 1296 godine i predstavljaju jezgro današnjeg pljevaljskog kraja. Naziv Pljevlja prvi put se pojavio prije šest vijekova.

Od 1465 godine Pljevlja su pod osmanskom vlašću i mijenjaju ime u Taslidža. U jesen 1576 sjedište hercegovačkog sandžak – bega premješteno je iz Foče u Pljevlja gdje će ostati do prvih decenija XIX vijeka. Poređenja radi, Njegoš je rodjen 1813 godine i ubrzo će, veoma mlad, postati gospodar Crne Gore. Ne treba zaboraviti da su Crnom Gorom prije Njegoša gospodarila četvorica vladika dinastije Petrović. Na udaljenosti od svega 200 kilometara žive dva različita svijeta, dvije različite kulture.

Pljevaljski prostor, u jednoj relativno kratkoj istorijskoj distanci, nijesu zaobišli ni Austrougari, čije se prisustvo evidentira do 1918 godine.

Od balkanskih ratova i oslobođenja od Turaka, kratkotrajnog života u Kraljevini Crnoj Gori, predratnoj Jugoslaviji i monarhiji tog vremena, posleratnoj Jugoslaviji, a posebno od pada komunizma i raspada SFRJ, uspostavljanja parlamentarne demokratije i obnove nezavisne  države Crne Gore, Pljevlja ne pronalaze jasne puteve razvoja i napretka. Bilo je ozbiljnih pokušaja u poslednjih sto i više godina, ali rezultat je uvijek bio da smo daleko ispod prosjeka u odnosu na gradove Crne Gore i regiona.

Poslednjih decenija sve se obilježava negativnom demografijom, intenzivnim korišćenjem prirodnih resursa i odlivom kapitala na adrese u Podgorici, ugroženim zdravljem lokalnog stanovništva i devastacijom životne sredine. Nerazvijen je mali i srednji dio realnog sektora, djeluju nerješivo problemi u oblastima zdravstva, obrazovanja, sporta i kulture.

Razlozi za odsustvo progresa su društvene i političke prirode.

Posleratna Pljevlja vode bitku pretvaranja sredine iz klasifikovane kasabe u mjesto sa urbanim identitetom i u dugotrajnoj aktivnosti samo djelimično dolaze do ciljeva, prvenstveno zahvaljujući Đorđiju Peruničiću i Baju Mirkoviću. No, aktivnosti su nedovoljne, Podgorica, Nikšić, Bar i drugi gradovi grabe u budućnost brže i bolje.

Pad komunizma i ulazak u novo doba dočekuje nas sve ovdje nespremne i nedovoljno motivisane da grad i opštinu povedemo naprijed. Ni apsolutna vlast jedinstvenog DPS-a, ni vlast SNP-a sa partnerima, ni poslednja i sada aktuelna vlast novog DPS-a sa partnerima, ne nalaze načina da se zaustave kola propadanja koja jure niz strminu nezaustavljivo. Do dana današnjeg ništa nije pomoglo, uprkos činjenici da smo opština sa najvećim prirodnim bogatstvom u Crnoj Gori vrijednim milijarde eura, kao i da smo uz Kotor najstariji grad u Crnoj Gori (Kotor je već odavno na listi UNESCO-a).

I danas se ne možemo oteti utisku da je bogata istorija ovog grada (rimska, slovenska, osmanska, i ona pod austrougarskom, posebno i istorija oslobodilačkih ratova tokom XX vijeka), silnija i veća od onoga što mi danas možemo da uradimo u njegovu korist. Pitanje je koliko ćemo biti dostojni potomaka u našoj opštini, svi zajedno, ovako podijeljeni, nesložni i nedovoljno aktivni?

Posledice rada rudarsko-energetske industrije zadnjih 40 godina su trajno devastirajuće. Pljevlja su 1971 godine imala 46.843 stanovnika, 1981 već ih je manje ili 43.316. Bilo je za očekivati da će razvojem industrije i otvaranjem radnih mjesta, doći do poboljšanja. Ali život to demantuje, te na svakih 10 godina Pljevlja gube prosječnih 4000 stanovnika.

Prema poslednjem popisu iz 2011 u opštini živi 30.798 stanovnika, a po objektivnim procjenama danas nas nema ni 27.000. Za poslednjih 40 godina u Pljevlja se nije vratilo nekoliko hiljada Pljevljaka sa univerzitetskim diplomama. Svoje znanje i iskustvo primjenjivali su i danas primjenjuju širom Balkana i svijeta, vjerujući da je bolje da život provedu pod nekim drugim nebom.

I oni i mi koji smo ovdje ostali, robovi smo svojih protivrječnih žudnji, ne znajući precizno gdje se knjiže povoljniji ili nepovoljniji bilansi, korist ili šteta. Najveći broj odseljenih, sa fakultetom ili bez njega, žive u većim, razvijenijim i organizovanijim gradovima nego što su Pljevlja. Većina živi bolje i ljepše nego što bi živjela u rodnom mjestu, ali su lišeni prednosti života u zavičaju. Na drugoj strani, oni koji su ostali vjerni zavičaju, gledaju u njegovo sunce uz nedostižan ideal o dobrom i ispunjenom životu koji nude veći savremeni polisi.

Pljevljaci žive časno, takvog su kova. Nijesu skloni činjenju nepravde drugima, drugim sredinama. Prije su skloni medjusobnom nerazumijevanju. Ali, na tome se da raditi. Poštuju univerzalne vrijednosti, garantuju svakom što je njegovo, bore se za pravedniji život pojedinca i kolektiva. Nego, njihovo se ne poštuje dovoljno.

Hotelske sobe na crnogorskom primorju ne bi se mogle rashladiti tokom turističke sezone da nije energije koju isporučuju Pljevljaci. Na isti način, domovi stanovnika Crne Gore ne bi se grijali istim klima uređajima, opet da nije 1.600 GWh električne energije proizvedene u Pljevljima. Istina, mogli bi se svi ovi objekti i hladiti i grijati energijom iz uvoza, ali to državu više košta.

Od pravde, po svojoj vrijednosti i značaju za ljudski život, važniji su samo osjećaj za zajednicu i prijateljstvo. Pravda nije bila saveznik Pljevljima poslednjih decenija. Država je polagala faktičko pravo na prirodno bogatstvo opštine, a normativno to je upućivalo da Pljevlja od toga nemaju ništa.

Sˈtoga i naši pokušaji i traganja za načelima koja će doprinijeti stvaranju modernog i održivog oblika zajednice, pravne, demokratske i razvijene. Komunizam jeste ograničavao slobodu mišljenja, a pokušavao afirmisati religijsku neutralnost. Zajednica je danas demokratizovana, religijski oslobođena, ljudi imaju slobodu mišljenja, ali sve to ne daje rezultat.

Mi i dalje koračamo unazad. U neslozi sa samima sobom, lišeni razumijevanja državnih vlasti, povjerenja u sve koji koriste bogatstvo ove opštine, lišeni samopoštovanja, gledamo u jeftini lični interes i vodimo nedostojnu egzistenciju. Zaboravljamo da samo ponosni, istrajni i nepokolebljivi ljudi mogu biti trajno srećni i živjeti život dostojan čovjeka.

Da li ovaj grad uopšte ima razvijenu svijest o sebi?

Veliki broj stanovnika ove opštine živi u oskudici. Nedovoljno je radnih mjesta u postojećoj industriji, Rudniku uglja, TE Pljevlja, drvnoj industriji, proizvodnji i preradi, uslugama, javnom sektoru. Rekosmo da nas je malo svakako, a još manje je radnih mjesta. Mnogi koji su dobili dobra radna mjesta (od političara do raznih namještenika, direktora i šefova), utonuli su u magiju ljudske nezasitosti, koja uvijek hoće više i koja kompresuje sve što je ljudsko – na kraju bilo da je riječ o individui, grupi ili političkoj partiji. Sporno je čak i lično ophođenje, tolerancija je veoma niska, kultura u mnogim svojim sferama nedovoljna. Građanin je unižen, a pravda kad su Pljevlja u pitanju i taj fundamentalni princip društvenog morala bačena pod noge.

Solidarnost je zauzela poslednji položaj. Pri tome ne mislim na raspolaganje društvenim dobrom, sredstvima privrednih društava u vlasništvu države i opštine, sredstvima Budžeta. Oni koji rukovode potrošili bi banku tudjeg i budžetskog novca misleći da znaju za empatiju i solidarnost. Taknite u njihove velike plate, da od njih budu solidarni, pa ćete vidjeti šta je otpor. Svojim novcem ne žele i neće nikome pomoći. Halapljivost i pohlepa haraju.

Ono što je još gore, mišljenje prosječnog građanina sa pogledom na stagniranje ove sredine,  stvoreno zadnjih decenija je “tako je, kako je, kad ne može bolje”. Gubitak volje, odsustvo nade, uz to i razorena medjukulturna srodnost, uvriježeni stav da je bolje trpjeti nego činiti nepravdu (rekoh već, Pljevljaci su pravedni ljudi), sve je to dovelo prosječnog Pljevljaka pred trpeljiv i nezavidan položaj.

Stanovnici Pljevalja su u poziciji da se bore da prežive, ali nije dovoljno samo preživjeti, ništa manje važno je i biti srećan. Obistinilo se da pravednom uvijek lošije ide nego nepravednom. Pljevljaci se moraju boriti za sebe, čak i ako znaju da niko nije na njihovoj strani. Neće ni biti, tako stvari funkcionišu. Ali ne boriti se i ne planirati ništa, isto je kao i planirati propast.

Konstanta je samo jedno, da svakog dana kada je u pogonu, Blok TE Pljevlja proizvede 5.200.000 KWh električne energije i pošalje ih ka jugu Crne Gore. Vlada Crne Gore, i ona prethodna, i ova smijenjena, bojim se i svaka sledeća stava je: “Dobro je, iskopajte vi iz Rudnika uglja i prebacite na depo TE Pljevlja tih 5.000 tona uglja svakog dana, vi iz TE Pljevlja spalite ih u kotlu, vodeći brigu da turbina i generator rade dobro i otpremite kablovima tih 5.200.000 KWh svakog dana. I dobri ste! I vi tehnolozi i šumari, doznačite i otpremite po 300 do 400m3 drveta dnevno, tamo gdje vam kažemo, oko plaćanja istih vidjećemo kasnije. Na kraju procijenićemo, možda se ne moraju ni platiti. Poreze državi plaćajte redovno, jer o njima nema polemike.”  I tako je poslednjih 40 godina.

Pljevlja moraju da se bore za svoju budućnost. Moraju snagom svojih ljudi da iniciraju i realizuju dobre i održive projekte. Nije važno koliko ima nezavršenog posla. Na to se ne treba obazirati. Treba samo uporno i marljivo raditi. I svakom živom ko nas bude pri tome ometao, treba u oči reći da su nam Pljevlja iznad svega. Da želimo da su nam Pljevlja urbanizovana, uređena, lijepa, privredno jaka, da je ovo bogatstvo koje imamo naše, da mi ne smijemo da ispaštamo zato što se ono intenzivno koristi. Da naše selo ne smije da propadne.

Vjerujem u snagu Pljevalja, vjerujem u snagu Pljevljaka. Prvenstveno ovih koji ovdje žive, koji su ovdje ostali da dijele dobro i loše.

Vjerujem da ćete razumjeti i moju potrebu da se borim za dobro Pljevalja zajedno sa vama.

Mirko Đačić