PLJEVLJA IZNAD SVEGA – STRUKA

    2 godine pre 2101 pregleda Izvor: PV Informer

Kada sam 2014 godine odlučio da učestvujem na lokalnim izborima u Pljevljima, zatekoh jednu sliku koju neću zaboraviti do kraja života. Naša centralna, glavna gradska ulica, prostor nekadašnjeg čuvenog pljevaljskog korzoa bijaše u ne samo umornom i zapuštenom stanju, nego izgledaše kao scenografija za deprimirajući film, prostor kao iz zone sumraka. 

Čovjek, vrijeme i prostor su uslovi arhitekture, njeno polazište, nastajanje, trajanje ili nestajanje. Čovjek živi i djeluje u vremenu i prostoru, rađa se i umire, uči, stiče obrazovanje, usavršava se, traga za srećom i životnom filozofijom, sve u svijetu arhitekture. Stiče životna i stručna iskustva, upoznaje se sa tehnikom i tehnologijom, socijalno se oblikuje, odlazi na posao, na stadion, aerodrome, u muzeje, na odmor, u bogomolju, gdje kod krene okružen je arhitekturom. 

Arhitektura je matrica svemu, još od prvog skloništa koje je čovjek sebi stvorio. Arhitektonski izraz je svakodnevno u ljudskom oku, gdje god se uputio. Arhitektura u mnogome daje smisao ljudskom životu. Nevezano za profesiju, polje rada, struku i afinitete, arhitektura je tu da pomogne čovjeku u pronalaženju najboljih načina djelovanja, životnog balansa, aspiracija,  motiva i zadovoljstava (nivo serotonina će porasti kada lijepo opremite stan ili kuću i boravite u svom ugodnom prostoru, kada provodite vrijeme na kafi sa prijateljima sa vizurom na uređen trg, kada šetate uređenom obalom rijeke ili gledate neko prestižno takmičenje na uređenom atletskom stadionu, pratite pozorišnu predstavu u lijepom enterijeru). 

Arhitektura je potpora duhovnosti, korišćenju iskustava i njihovih najboljih primjera. Potpora primjeni naslijeđenih znanja u radu i privređivanju, u umjetnosti, kulturi i sportu. Čak i u poljoprivredi, svim njenim granama (kada sa poljoprivrednom mašinom dodjete sa njive, morate je zaštititi od atmosferilija u nekom izgrađenom prostoru, svoje stado ovaca morate obezbijediti u nekom sigurnom objektu). Ljudi putuju širom svijeta iz dva osnovna razloga, da bi upoznali druge ljude i da bi vidjeli i doživjeli arhitekturu (arhitekturu prošlosti i arhitekturu svojih savremenika).

Arhitektura pronalazi odgovore složenim potrebama ljudske zajednice i sinhronizuje ciljeve naručilaca (investitora u liku države, institucije, privrednika ili pojedinca), primjenjuje nauku i znanje, tehniku i umjetničke ciljeve i vrijednosti koje čovjek usvaja i stvara.

Kada sam 2014 godine odlučio da učestvujem na lokalnim izborima u Pljevljima, zatekoh jednu sliku koju neću zaboraviti do kraja života. Naša centralna, glavna gradska ulica, prostor nekadašnjeg čuvenog pljevaljskog korzoa bijaše u ne samo umornom i zapuštenom stanju, nego izgledaše kao scenografija za deprimirajući film, prostor kao iz zone sumraka. 

Prestarali drvored koji pamtimo iz prošlih vremena, kada je pljevaljski korzo odisao duhom mladosti i duhom gospode, bijaše u svom sumornom i najlošijem izdanju. Nekada je ta flora bila u punom sjaju, naročito sedamdesetih i osamdesetih godina XX vijeka, mlada aleja lipa uz čija stabla su oslonjeni ramenima provodili vrijeme dični pljevaljski momci. I gledali i zaljubljivali se u lijepe djevojke. Lijepo prošlo vrijeme, najljepše vrijeme Pljevalja u poslednjih 100 godina. 

Te 2014 slika je bila neprimjerena i ružna. Krošnje stabala naseljene pticama, i da ne zamjere ornitolozi, slika je i deprimirajuća i zastrašujuća. Sledeći utisak još mučniji, da ne zamjerite svi, ali na svakom stablu glavne gradske ulice po nekoliko posmrtnih plakata, oblijepljenih širokom samoljepljivom trakom. Skoro pa horor ili kataklizmična scenografija. Da li je moguće pitao sam sebe, gdje je nestala arhitektura i kultura, gdje je zaspao dobri duh ove čaršije, gdje su najbolji sinovi i kćeri ovog grada? Okolnosti, društvene prilike, jeftina politika, jeftini karijeristi godinama su stvarali atmosferu nemoći, možemo slobodno reći i depresije, sivila, skrušenosti, odsustva volje i servirali je Pljevljacima kao ambijentalni obrazac, kao način života. 

Znao sam gdje je bar djelimični odgovor da se ovaj problem rješava? Ali o tome ćemo u nekom narednom eseju. 

Istorijski gledano, arhitektura se prilagođava i daje rješenja za jednostavnije ili složenije potrebe zajednice, prati progres, nauku, tehniku i tehnologiju i nudi uslove za život ljudima u malim naseljima, manjim gradovima ili megalopolisima, gdje se život manifestuje u složenim pojavama privređivanja, ekonomisanja, opstajanja ljudske vrste. 

Inženjerske potrebe i humani karakter djelovanja u arhitekturi su u interakciji, a produkt mora biti tretirani prostor prilagođen ljudskom životu i njegovim zahtjevima.

Arhitektura implicira istoriju, tradiciju, identitet, kulturnu baštinu, a istovremeno nudi rješenja i realizuje potrebe ljudske zajednice. Kreira prostor, tehnički ga usavršava i prilagođava čovjeku.

Kod velikih gradova postupak je složen, kod malih gradova jednostavniji, ali ne i manje odgovoran. Ali, potrebna je volja, znanje i iskustvo. Život je život, i u mjestu od 5.000 stanovnika i u megalopolisu aglomeracijskog nivoa sa 20.000.000 stanovnika. Esencija je realizovati najbolju moguću, utilitarnu arhitekturu koja vremenu i čovjeku pod određenim podnebljem daje i humanu dimenziju. Kao što nehumano ne treba živjeti, tako ne treba nehumano organizovati ni prostor gdje se živi. Stvarajmo duh dobrog mjesta, jer to čini ljudski život smislenijim, srećnijim i zadovoljnijim.

Svedoci smo da gubimo stanovništvo u Pljevljima. Možda i ne možemo spriječiti migracije. Malo nas se i rađa. Sedamdesetih godina prošlog vijeka u Pljevljima je godišnje bilo i do 1.200 novorođenčadi. Ovih poslednjih godina ih je manje od 200. Može se dogoditi da nam broj stanovnika padne i na svega 15.000. Vrlo vjerovatno, ako ovako nastavi. Ali i tih 15.000 treba da žive kao ljudi. U funkcionalnoj, razvijenoj i optimizmom ispunjenoj sredini. Neke procese jednostavno ne možemo zaustaviti. Suprotno tome, volju za boljim uslovima života ne može nam niko oduzeti.

Ljude koji žive u Pljevljima možemo animirati da daju što mogu od sebe, da se iskoriste vizije, najbolje ideje, projekti, pa i najmanji pokušaji. Kao što nema većeg imetka, od dobrog i odanog prijatelja, tako nema ni većeg blaga od čovjeka sa dobrim idejama i dobrom voljom. Budućnost Pljevalja i Pljevljaka je u njihovim rukama, a ne u rukama nekakve sudbine i sličnim glupostima. Ko je spreman da radi imaće i rezultat, utakmica se nikada nije mogla dobiti ako sjediš na klupi. Da li se vrijedni i odgovorni ljudi rađaju? Naravno, nijedan na ovaj svijet nije došao na drugi način. Ako je još rastao u porodici koja je baštinila rad, stvaranje, ljudsku i plemenitu akciju, onda je korist društvu od njega osigurana.

Obrazac je jednostavan. Svi ovdašnji korisni ljudi, inženjeri i ljekari, pravnici i dobre zanatlije, privrednici i iskusni ljudi, ekonomisti i poljoprivrednici, umjetnici i sportisti, mogu pomoći Pljevljima. Znam da vole svoj grad, svoje selo, svoje mjesto. I imamo šta i koga! Mnogo ljudi na ovoj planeti nemaju ovo što je nama pripalo. Čuvajmo Pljevlja, čuvajmo grad i selo, čuvajmo uspomene i istoriju, Manastir Svete trojice i Husein pašinu džamiju koji su stari pet i više stotina godina. Čuvajmo istoriju Rimljana i ranih Slovena, ali čuvajmo danas jedni druge i dajmo doprinos da nam Pljevlja budu ljepša i bolja.

Mirko Đačić