Često čujemo kako u opštinama na sjeveru Crne Gore nema dovoljno aktivnosti i prilika ni za mlade, a kamoli za ljude treće dobi. Ove predrasude ruše tri profesorice u penziji iz Pljevalja. 

Profesorica biologije, ekologije i zaštite životne sredine, Zagorka Kalović i dvije diplomirane inženjerke hemije, Munira Dešević i Rosanda Terzić, koje su radni vijek provele u srednjim školama u Pljevljima, energijom i radom danas su primjer mladim ljudima tog grada. 

Naučile su da pišu projekte, učionice zamijenile planinskim poljanama na kojim skupljaju ljekovito bilje i svojim mini laboratorijama u kojima prave preparate za kožu, pakuju čajeve, spremaju razne tinkture, kremice. 

A onaj nastavnički, predavački duh je i dalje tu, one znanje nesebično dijele i uče mlade djevojke kako da napišu projekte i kako da pokrenu svoje male biznise. Kažu, ne bi se mijenjale ni sa mnogo mlađim sugrađanima. Sve tri članice su NVO “Viva Vita”. 

“Gledala sam neku TV emisiju, i zapamtila rečenicu žene koja djeluje starije od nas koja je rekla da je mladost dar od Boga, a starost umjetničko djelo”. To mi se baš dopalo. Mi stvaramo naše umjetničko djelo”, počinje priču za Portal Analitika Rosanda Terzić. 

Penzionerke koje mijenjaju pejzaž grada

Upravo zahvaljujući ovim ženama Pljevlja su dobila malu botaničku baštu u gradskom parku Vodice. Zasađeno je 27 vrsta ljekovitih biljaka, što simbolizuje poglavlje 27 u pregovaračkom procesu Crne Gora za članstvo u EU. 

U malenoj bašti rastu biljke poput hajdučke trave, ive, žalfije, bokvice i gaveza, koje inače rastu na teritoriji Pljevalja, pa su ih volonteri i volonterke „Viva Vite“ dislocirali sa njihovih prirodnih staništa. 

Razlog za pokretanje je misija tri nekadašnje profesorice da unaprijede znanje stanovništva o ljekovitom bilju koje nam je nadohvat ruke, ali njihov potencijal, kako kažu, uopšte se ne koristi. 

“Pored svake biljke u botaničkoj bašti možete naći zanimljiv edukativni tekst i uputstvo kako se biljka koristi za prevenciju različitih bolesti. Osim toga, ovim projektom NVO Viva Vitaskreće pažnju na biodiverzitet Pljevalja kao resurs koji bi uz održivu eksploataciju mogao donijeti višestruke benefite lokalnoj zajednici”, poručuju naše sagovornice. 

Cilj je, kažu, da se u budućnosti sadržaj ove bašte obogaćuje ugroženim, endemičnim i sličnim vrstama.

Darivanje ih čini srećnim 

Sve je počelo 2002. godine, kada je osnovana NVO “Viva Vita”.Učestvuju na sajmovima, kako u Pljevljima, tako i u regionu. Za njih ovaj posao nije, kako kažu, biznis, rade ga sa puno ljubavi. 

“Želimo da ovo radimo, nije nam teško. Nijesmo krenule u veliki biznis, ali kada god neko izrazi želju za nekim nekim proizvodom mi napravimo”, ističe Terzić. 

Imaju veliko srce, pa svoje proizvode često dijele besplatno, iako neophodne sirovine i nijesu jeftine. 

“Baš dosta poklanjamo i osjećamo se ispunjeno. Zadovoljne smo kada vidimo da se proizvod koji smo mi napravile dopada ljudima iz naše okoline. Naša porodica, prijatelji, sugrađani, svi nas prepoznaju, a oni koji su probali, veoma su zadovoljni”, ističe Munira Dešević.

Pojedine sirovine teško dostupne 

Za njihove proizvode osnov je ljekovito bilje, koje same sakupljaju. 

“Ako to ljekovito bilje dam nekome i kažem da je to za dijete, onda moram da imam moralnu odgovornost. Mi smo radile u prosvjeti, da nijesmo voljele djecu ne bismo se bavile tim poslom, pa je ostala i dalje ta moralna karakteristika da moraš da radiš nešto ispravno”, kaže Rosanda Terzić. 

Naše sagovornice objašnjavaju da nekada teško dođu do potrebnog materijala, ambalaže, pčelinjeg voska koji je provjerenog kvaliteta…

“Teško je. Pljevlja su mala sredina, ali tu se svi poznajemo, svi nam učine, i apoteke i prodavnice. Snalazimo se”, objašnjava ona. 

Stečeno znanje nesebično dijele i sa svojim sugrađankama. 

Kroz projekat ReLOaD-a obučile su i 20 nezaposlenih žena iz Pljevalja da prave preparate. 

“Ovo može, u početku, da bude još jedan mali doprinos kućnom budžetu, a kasnije da brendiraju neki proizvod. Sigurno mogu te preparate preko društvenih mreža prodavati. Mogu to vrlo uspješno raditi, ako neka žena bude htjela tome da se posveti”, kaže Munira Dešević. 

Primjer mladim generacijama

Pisanje projekata nekada je veoma komplikovano i za mlade ljude. Ali, savremene tehnologije, administrativne prepreke nijesu obeshrabrile tri penzionisane profesorice. “Zasukale su rukave” i naučile sve što je trebalo. 

“Usavršile smo tehnike rada na računaru. Npr. exel i word smo donekle morale znati i u školi. Naučili smo da koristimo različite onlajn aplikacije. Naučile smo dosta kako pisati projekte uz montor, to što nismo znale, sada umijemo. Znamo da sklopimo budžet u koji nećemo morati da dodajemo iz svojeg džepa”, kaže Dešević uz osmijehom.

Ipak, kako pojašnjava, desi se često da zafali novca. 

“Uvijek nešto fali, ali dobro”, dodaje Terzić i poručuje: 

“S obzirom da smo žene u penziji dosta smo naučile. Od nas se ne očekuje da znamo to sve, ali mi se možemo pohvaliti da dosta znamo”. 

Munira ističe da im je prostor veliki problem. Ipak, dodaje da imaju podršku sugrađana. 

“Nemamo gdje da radimo ovo sve. Čak su nam izlazili u susret iz restorana gdje smo držale radionice, pa je stajala roba skladištena u njhovom prostoru. Koristimo se time što smo bile profesorice, pa su nam svuda otvorena vrata”, priča Munira. 

Imaju poruku i za mlade, posebno sa sjevera Crne Gore. 

“Mladima poručujemo da se ugledaju na nas, da vide kako mi imamo energije za mnoge aktivnosti. Mi smo tu i da podržimo i druge NVO kada im treba”, poručuje Rosanda Terzić.