Iguman manastira Podmaine Otac Rafailo Boljević bio je gost akademske tribine koja je održana sinoć u Ljetnjoj bašti Srpskog kulturnog centra “Patrijarh Varnava”, u okviru manifestacije “Srpsko kulturno ljeto”. Otac Rafailo je u besjedi naslovljenom sa “Tvrđava istine” posebno istakao značaj pokajanja. Bilo je riječi o životnim preispitivanjima, pitanjima čovjeka i Boga, ovovremenim prevarama koje nisu nove, ali okupiraju čula i živote mnogih. Pojasnio je značaj hrišćanskog puta, ličnog podviga i liturgijskih sabranja, te na koji način se opstaje u današnjem ‘svijetu spektakla i serviranih laži’.

Otac Rafailo je besjedio o vremenu koje neumitno i nepovratno prolazi i ukazao kako bi trebalo da koristimo ove dane koji su veliki Božiji darovi.

– Ne da bi se bavili tricama, trivijalnim i potpuno besmislenim stvarima, fiktivnim problemima, montiranim duelima, virtuelnim bojevima kojih u suštini i nema, jer na jednoj strani je smrt i njena vladavina i tu nema pobjednika. Jer, kako kaže Sveti vladika Nikolaj: “Smrt sve jednači”. I u aleji velikana nema velikana. Velikan je samo onaj koji vazda veliki i koji je veći od smrti i grijeha, ko zapovijeda demonima. A takav je samo jedan Jedinorodni sin Božiji, ovaploćeni Bog, bogočovjek, Gospod naš, spasitelj, naš Isus Hristos – istakao je Otac Rafailo.

Ukazao je da nema vremena za gubljenje, jer smo ga dosta izgubili.

-Nego ‘ajte duhom pokajanja, a pokajanje je obrtanje pune pažnje ka Njemu. Pažnje uma, volje i osjećanja. To je jedna pokajnička mobilizacija životnih energija koje treba kao koplje da se zabodu u Njega i da iz Njega crpimo život – poručio je Otac Rafailo.

Neće biti, kako je kazao, da je život ovo što životarimo.

-Pune pepeljare, mnogo praznih boca ili ampula, ili čime se ko dopunjue, dodaje i puni. Nije život ako moraš time da ga održavaš; kako bi rekli danas život na aparatima. To su posledice odbacivanja života. Tačnije, to je odbacivanje onoga koji jeste život i izvan koga niti ima, niti može biti života. On jednom kaže: “Ja sam put, istina i život”. Život, istina i put su ličnosne kategorije. Na drugom mjestu On kaže da bez mene ništa da uradite. Istinski život i liturgijski način. Treba da napravimo jednu ozbiljnu provjeru svojih temelja, zato je potrebna i hrabrost. Kukavičji duh nije kadar za pokajanje – istakao je Otac Rafailo. Citirao je Svetog vladiku Nikolaja da su istinskom pokajniku potrebne dvije hrabrosti.

– Jedna da prepozna pogrešan put kojim je do tada hodio. To često nije lako ukoliko ste dugo hodili tim putem i ako je posebno nabijena dobra kilometraža praćena raznoraznim investicijama, a vidite da je pogrešan. Treba biti hrabar i to sebi priznati. Druga hrabrost je da se krene novim putem. Starost u blagodeti pokajanja je zgusnuta mladost. Zato je pokajanje proces koji utemeljuje čovjeka. Pokajnik vazda Hrista vidi u tom rascvjetalom polju liturgije, svete naše crkve i vjere pravoslavne – rekao je Otac Rafailo.

Pojasnio je da danas virus grijeha nema nikakvih mjera. Međutim, prema riječima Oca Rafaila, i sodomski grijeh nije zabranjen.

“Zabranjeno je zabranjivati ga. Radari su i na pomisli protiv njega, zar nije tako? E, to je svijet braćo i sestre, i neka ga. On u grijehu leži. Ali mi, ako smo Hristovi, ako smo djeca crkve, moramo da uvedemo mjere protiv grijeha. Ne protiv grijeha u drugome, nego protiv grijeha u sebi. Ta mjera je pokajanje – naglasio je Otac Rafailo.

Podsjetio je da se riznica istina i svjetlosti nalazi u sabranima djelima Svetog vladike Nikolaja i Svetog Oca Ave Justina i pojasnio njegovu prepoznatljiva Hristocentričnost.

Nema priče van Hrista. Ako govorimo o pravoslavlju, to je osnovna istina. Onda je to direktno: “Sve se istine pravoslavlja izvode iz jedne istine i svode na jednu istinu bezgraničnu i vječnu. Ta istina je bogočovjek Hristos. Ako do kraja proživite ma koju istinu pravoslavlja moraćete pronaći da je njeno srce bogočovjek Hristos…”, naveo je Otac Rafailo segment iz djela Oca Justina Popovića.

Dotakao se i pitanja vještačke inteligencije.

– Danas smo upali u vještačku inteligenciju. Šta? Nisam dovoljno inteligentan. Kao čovjek nisam dovoljno dobar? Mijenjaš me vještačkom inteligencijom. Kakav je to duh? To je prezir. To je odbacivanje čovjeka. To je duh svijeta, demonski i satanaski koji mrzi čovjeka. A bogočovjek je bezmjerno uveličao čovjeka, uzdigao do Boga primivši ljudsku prirodu. Ovamo vještačka inteligencija van čovjeka, a ovamo božanska inteligencija u bogočovjeku – kazao je Otac Rafailo.