Odavno već izopšteni iz crkve, otpadnici od vjere pradjedovske, poslednji putnici političkog titanika, u koloni po jedan, marševskim korakom su gotovo utrčali u Skupštinu. Da ne zakasne da daju svoj glas za rezoluciju, o takozvanom genocidu u Srebrenici. Glas nerazuma, sramote, ludosti i vrhunskog cinizma. Glas protiv brata, sestre i zavjeta pradjedovskog. Po ko zna koji put, iz sve snage su se potrudili da pljunu na neprolaznu slavu Mojkovca, Skadra, Carevog Laza, Vučijeg Dola, Fundine, Čeva, Grahovca i mnogih Termopila po Crnoj Gori, koji se ne mogu ni nabrojati.

Treba li osuditi sve zločine, širom svijeta, gdje god i u čije god ime se dogodili? Da li bi iko razuman trebao biti protiv toga? Naša je nesreća i vječni usud izgleda, to što dio nas uvijek nastoji da našu krivicu dokazuje bolje i više, negoli i sami naši, najljući neprijatelji. Na žalost, mnogima, očigledno nije dovoljno to što je našem narodu suđeno i presuđivano od njegovog postanka, sa svih strana. Po nečijem, uvijek tuđem babu ili stričevima. Pravda je za nas bila samo misaona imenica, vazda prespora i nedostižna, izuzev one, nebeske.

Postavlja se logično pitanje – šta će nam to dobro donijeti ova rezolucija. Koji su joj krajnji dometi, namjera i svrha? Ako li je pomirenje, međuvjerski i međuetnički sklad, pokvarila ih je i naštetila im debelo. Ukoliko joj je cilj dodvoravanje moćnim ambasadama, preskupo je plaćena. Političkim razdorom i bratskom svađom. Možda je nekome bila potrebna samo da skrene pažnju sa pljačke stoljeća. Ako će nam povratiti sve one otete i pokradene milijarde, usvajajmo svaki dan po neku. Budu li nam od toga veće plate i penzije, dajmo svakoga dana po pet rezolucija, prosto bilo. Hoće li nekome donijeti neki glas ili jeftini politički poen, to još ne znamo. Mnogo sigurno neće.

Ako li je, ne daj bože, namjera ovog najnovijeg prekopavanja po grobovima srebreničkih žrtava, rušenje vlade Zdravka Krivokapića, i to se moglo na šesnaest drugačijih načina. Nije se valjda i ovaj put moralo preko leševa do cilja. Nije trebalo, ma kakav on bio. Mir i vječna slava svim nevino postradalim, svuda i na svakom mjestu, a istina? Ona je voda duboka i teško da će se do nje stići rezolucijom i naknadnom pameću, nakon dvadeset i šest godina. Ako nam je ikada bila potrebna, smirenost i sabornost, sada je. Ako je pao Ministar, ne dozvolimo da padne i Vlada, da se dese izbori na kojima bi, možda, pala i demokratija i ovo malo krhke, tek omirisane slobode.

Stari su Rimljani imali onu, poznatu izreku – hljeba i igara. Valjda je neko i u ovom, današnjem vremenu, pomislio da su građani kratkog pamćenja. Toliko kratkog, da će olako zaboraviti baš sve. Silne milione, kamione, brodove kokaina, limenke, koverte, nerasvjetljena ubistva, zaključane fabrike i ukradenu budućnost sopstvene djece. S obzirom da nam je svih njihovih igara odavno „preko glave“, da je do hljeba sve teže i teže, neka bar rezolucija ne fali.

Hljeba i rezolucija! Za ostalo ćemo lako.

POKRET ZA PLJEVLJA