Dok parlamentarna većina ili oni koji su njeni saveznici uveliko objavljuju i najavljuju kandidature konkretnih ličnosti, u redovima opozicije – muk.

Februar je počeo, što će reći da je do predsjedničkih izbora ostalo još mjesec i po, a iz opozicije i dalje nema ni nagovještaja makar jednog kandidata za šefa države.

Dok iz aktuelne većine i njenih prirodnih saveznika već uveliko zatrpavaju medije saopštenjima o svojim kandidatima, a neki su počeli i sa prikupljanjem potpisa, takvog entuzijazma među opozicijom za sada nema. Naprotiv.

Dok cinične poruke na račun opozicije stižu i od odlazećeg premijera Dritana Abazovića, koji ih povremeno sa TV programa „podučava“ i ko bi im bio dobar, a ko loš kandidat, u opoziciji se – konsultuju.

I dok se oni konsultuju, po kancelarijama i hodnicima stranačkih sjedišta „već znaju sve“, a na ulicama ne manjka onih koji imaju „provjerene informacije“, ipak djeluje kao da je u drugom planu to što prosječan birač dosad naklonjen građanskom bloku i dalje pojma nema koga će mu stranke ovog puta ponuditi.

Na početku bješe – “biće brzo”

Opozicija, čini se, i ne govori rado na tu temu. Kad se bude nešto znalo – javićemo. Tako bi se, zapravo, uprošteno mogao dočarati njihov stav.

Oni koji su do sada o tome, pak, govorili – nijesu mnogo rekli. “Biće brzo”, “Dobro bi bilo”, “Konsultujemo se”, neke su od uobičajenih poruka koje su se od opozicionih predstavnika mogle čuti proteklih dana.

“Što se tiče našeg bloka, više puta smo rekli da će javnost biti vrlo brzo upoznata sa kandidatom. To je stvar unutarstranačkih i međustranačkih konsultacija”,poručio je prije tačno dvije sedmice poslanik DPS-a Danijel Živković.

Da će kandidat biti ‘vrlo brzo’, još jednom smo juče čuli i od njegovog stranačkog kolege Nikole Rakočevića.

Predsjednik da nadiđe zbir partijskih rejtinga

Iz Socijaldemokratske partije već neko vrijeme predlažu da se građanski blok okupi oko nadstranačkog kandidata. U suprotnom, oni će imati svog.

A zbog čega nadstranački kandidat, ranije je pojasnio generalni sekretar te stranke Ivan Vujović, navodeći kako su birači u mnogo većoj mjeri upućeni na vrijednosti građanske i evropske Crne Gore, nego na političke stranke koje ih zagovaraju.

“Predsjednički kandidat treba da bude predsjednik svih građana u punom smislu i sinonim progresivne Crne Gore, a ne samo rezultata zbira određenih partijskih rejtinga”, govorio je Vujović.

Dvije sedmice prošle su i otkad smo čuli poruke Socijaldemokrata i Liberalne partije. I jedni i drugi su za zajedničkog kandidata, pri čemu se nijesu detaljnije izjašnjavali da li su za nestranačku ili ličnost koja bi došla iz redova neke od partija procrnogorskog bloka.

Ostali najprije traže zajedničkog kandidata

“Treba da se okupimo oko kandidata koji ima realne šanse da pobijedi, kako bi ta pobjeda označila i početak zaokreta u odnosu na politiku odlazeće parlamentarne većine, koju karakteriše namjerno ugrožavanje evropske perspektive ove države i njenog vrijednosnog i svakog drugog posrtanja”, istakao je Damir Šehović (SD).

Neki vjeruju i kako bi pametan izbor zajedničkog kandidata mogao donijeti i pobjedu u prvom krugu.

“Imperativ crnogorske državotvorne opozicije je izbor zajedničkog kandidata za predsjednika Crne Gore koji bi u prvom krugu predsjedničkih izbora 19. marta porazio antievroatlantske kandidate vlasti”, poručio je Andrija Popović (LP).

No, juče su iz LP najavili da će – ne bude li dogovora – i sami razmisliti o sopstvenom kandidatu.

Ako je sve zaista politička igra, onda bi morali računati i na to kako se možda igraju i sa dijelom biračkog tijela

Na sličnim su frekvencijama bili i iz Bošnjačke stranke. I oni su nagovijestili da ne isključuju mogućnost sopstvenog kandidata, ako izostane dogovor.

“Poziv partijama koje se zalažu za euroatlantsku, građansku, modernu, razvijenu, demokratsku i sekularnu Crnu Goru na dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjednika u cilju deblokade procesa pristupanja EU i stvaranja uslova za bolje i prosperitetnije društvo“, poručivao je i lider te stranke Ervin Ibrahimović.

Gdje je tišina tu su i spekulacije

Od tih su poruka protekli dani, pa i sedmice, ali ništa se nije dogodilo.

Dok parlamentarna većina ili oni koji su njeni saveznici već uveliko objavljuju ili makar najavljuju kandidature konkretnih ličnosti, u redovima opozicije vlada muk.

Ništa nije sigurno dok se kandidat ne pojavi sa potpisima u DIK-u

Gdje je tišina – tu su i spekulacije, a one govore kako iza ćutnje o kandidatu navodno stoji i pokušaj dijela opozicije da drži u „neizvjesnosti“ dio onih iz većine. Odnosno, da ih – opet prostije govoreći – primora da prvo formalizuju sopstvenu kandidaturu.

No, ukoliko je sve zaista politička igra, onda bi njeni tvorci morali računati i na to kako se možda igraju i sa dijelom biračkog tijela.

Đukanović, Pejanović-Đurišić, Krivokapić…

Spekulacije i nezvanične informacije do sada su „isturile“ i niz imena koja bi se navodno mogla naći na izbornom listiću.

Tri se za sada izdvajaju – dosadašnji predsjednik Milo Đukanović, dugogodišnja političarka DPS-a i nekadašnja ministarka odbrane Milica Pejanović-Đurišić, ali i počasni predsjednik SDP-a Ranko Krivokapić.

Ipak, to su za sada samo imena u opticaju o kojima se govori poluglasno, ali i dalje nijesu – kandidati.

Mnogo je jasnija pozicija većine i njenih saveznika u tom pogledu. Dejan Vukšić i Milojko Spajić već su na neki način objavili kandidature, DF uvjerava da će njihov kandidat biti Andrija Mandić, Ujedinjena da već skuplja potpise za Gorana Danilovića, a svojim kandidatom „prijeti“ i Svetosavska – naravno, Mirkom Rmandićem.

Ipak, i u njihovom slučaju, baš kao kada su u pitanju potencijalne objave kandidatura opozicije, treba imati u vidu jedno – ništa nije sigurno dok se kandidat ne pojavi sa potpisima u Državnoj izbornoj komisiji.

Kako je bilo do sad: Od jedinstva do totalnog raskola

Kada je riječ o predsjedničkim izborima, krajnje je turbulentan bio dosadašnji odnos suverenističkih stranaka. U najkraćem, od jedinstva do razdora.

Najprije je 2008. godine bio jedan kandidat i to sa podrškom svih. Iza Filipa Vujanovića su, osim njegovog DPS-a, stali SDP i stranke manje brojnih naroda.

Pet godina kasnije, Vujanović je opet bio kandidat – ali bez podrške SDP-a. Iako je ta stranka i dalje bila u koalicionoj Vladi sa DPS-om, nijesu pozvali glasače da podrže njihovog kandidata zbog spornog trećeg mandata.