Uzmi globus i potraži me. Vidjećeš gotovo neprimijetnu tačku na Balkanskom poluostrvu koja je najveća carstva dostojanstveno i dočekivala i ispraćala. To sam ja. Neka te moja veličina ne zavara. Ona se ne mjeri parametrima na koje si ti navikao. Njene su mjere i dublje i šire od onih koje znaš. Omeđen veličanstvenom planinskom krunom, stolujem u svom gnijezdu. Poput zidina zamka, one štite ovu skrovitu udolinu, moje prijestolje. Bogato sam darovan prirodom. Možda to nekome ne znači puno, ali ja sam zadovoljan sobom. Bićeš i ti, samo ostani i potraži ono što je godinama izmicalo tvom pogledu. Bujni šumski pejzaž, dom je mnogih živih bića kojima sam dovoljan kakav jesam. Zašto tebi nisam? Pružam ti zaklon svoga krila, pojim te bistrim suzama koje neprekidno teku kroz polja sa kojih jedeš moje plodove. Zar to nije dovoljno?

Zauzvrat dobijam čađave ruke oko vrata koje stežu sve jače i jače prijeteći da mi oduzmu posljednji dah. Iz mojih napaćenih pluća izlazi samo dim i prašina koji neminovno nalaze put do tvojih. Kako ne vidiš da ubijajući mene presuđuješ sebi? Dječica su ti mala. Nauči ih da prirodne ljepote koje imaju samo posuđuju od prošlih naraštaja, ali ih neće ih biti ako od mene ništa ne ostane. Pripazi me!

Neko bi volio da je na tvom mjestu. Ne bi me uzimao zdravo za gotovo. Shvatam shvatam… Teška je ovo poruka, ali dovoljno si pametan da razumiješ da uništavanjem ne postižeš ništa. Ja sam sve ono čega si se olako odrekao, odričući se tako svojih korijena. Truješ se vazduhom koji moraš udisati, vodom bez koje ne možeš i opet mene kriviš. Oporaviću se jedino ako mi pomogneš i ako prestaneš… Zar ne? Zašto onda ne prestaneš? Nisam ti neprijatelj. Boli i mene što tvoja djeca neće da nas posjete. Odavno su odrasli, otišli i ostavili nas da starimo u usamljeništvu. Dozvoli mi da steknem uslove da ih ugostim. Bićemo srećniji! Obećavam, druže stari! Samo onaj ko se sa mnom budi i sa mnom na počinak odlazi, znaće da je u tim zatrovanim plućima smještena čista i svijetla duša, kojoj vi, vi koji ovde ostajete, vi koji i kad odete ne odlazite, dajete moć i iznova vraćate snažan dah. Želim budućnost, promjenu, da i na mene neko pomisli kao što ja mislim o tebi.Ja sam amanet koji su ti preci ostavili. Još uvijek nije kasno.

Epilog priče nije ovdje. On je na tebi. Preuzmi odgovornost, budi čovjek! Nemoj odustajati! Moja sudbina je samo u tvojim rukama. Spasi me!

Autor: Ena Ciguljin IV1, Srednja stručna škola Pljevlja

Mentor: Snežana Grujičić