Skupština Crne Gore posljednjih mjeseci postala je poligon za beskrajna politička prepucavanja, od kojih građani možda imaju temu za zabavu i komentarisanje, ali ne i bolji život, ocjenjuju sagovornici „Dana“. Posljednji put se o primanjima građana žustro raspravljalo kada je usvajan program „Evropa sad“, a mnogi poslanici su bili protiv toga, ali su pod pritiskom javnosti pak na kraju mnogi digli ruku. Radnicima jesu povećane plate, ali socijalna davanja nijesu značajnije rasla. Materijalno obezbjeđenje za porodicu za pet i više članova u Crnoj Gori iznosi svega 145 eura, dok prosječna poslanička plata iznosi oko 1.850 eura. To u praksi znači da poslanik za jedan mjesec zaradi koliko socijalno ugrožena porodica primi na ime materijalnog obezbjeđenja za godinu, ali to nije tema kojom se bavi Skupština. Takođe, niko od poslanika se nije odrekao povišice od oko 200 eura koju su dobili programom „Evropa sad“, koji su prilikom rasprave o rebalansu budžeta žestoko kritikovali navodeći da je uništio zdravstveni sistem, doveo državu na ivicu bankrota, uništio javne finansije…

Prema ocjeni Ines Mrdović iz Akcije za socijalnu pravdu, „socijalna pravda u ovoj zemlji je pregažena, a oni što sjede u parlamentu „osjetljivost“ godinama pokazuju uglavnom prema vlastitom džepu“.

– Da su im na umu socijalno ugrožene porodice, davno bi se napravio otklon od dugogodišnje politike hljeba i igara, koja se nudi javnosti i kojom se zapravo maskira suštinska nebriga za najugroženije i ostale socijalno ugroženije. Iznosi koji se opredjeljuju za materijalno obezbjeđenje porodica čisto su poniženje za ukupno društvo (a šta je sa onima i bez toga), jer im se daje sitniš, koji nije dovoljan čak ni za golo preživljavanje. Nažalost, materijalno siromaštvo rađa duhovno siromaštvo, a to se paralelno prenosi kroz generacijske krugove – upozorila je Mrdović.

Ona ističe da su se za to vrijeme poslanici potrudili da imaju više nego dobra primanja, odnosno kvalitetne zarade i niz pratećih beneficija, a sve o našem trošku.

– Njihova djeca ne moraju da razmišljaju o turobnosti života i da žive živote pune nemaštine. A koliko dobro političari misle o sebi pokazuje i da su penzionu politiku kreirali tako da imaju i privilegovane penzije, čisto da im i starost ugodno prođe. Sve to za razliku od hiljada i hiljada drugih građana, koji su raznim politikama dovedeni do egzistencijalne ivice (ili i ispod nje). Međutim, ne može se samo u političare upirati prstom. Nešto je (ili i sve) i do nas građana, koji godinama uglavnom ćutimo i podnosimo sve veće i izraženije socijalne nepravde – smatra Mrdović.

Koordinator NVO Alternativa Vesko Pejak kaže da je Crna Gora država u kojoj siti vode gladne, a ne bi trebalo biti tako.

– Glupo je pretpostaviti da će siti poslanici znati kako je glavnim građanima. Građani redovno izlaze na izbore i daju im pravo da tako rade. Zato iste političare gledamo već 30 godina na sceni. Ja ne vjerujem da je narod glup, mislim da iza svega toga stoji očaj i želja da se jednog dana preko noći izdignu iznad siromaštva na nelegalan i nezakonit način. Građani glasaju političare jer im oni svakodnevno šalju poruku da je moguće preko noći zaraditi stan, da je moguće bez poštenog rada školovati dijete u Hong Kongu, da je moguće imati pet vikendica, te i stana i tri auta od jedne poslaničke plate. Ta slika ovce drži mirnima, a vukove sitima. Ta slika je uništila fabrike gdje se posteno radilo i otvorila prostor za „ulicu“ – upozorio je Pejak.

On ističe da narod nije samo naivni posmatrač.

– Narod je aktivni saučesnik u svemu ovome. Nekadašnja UDBA je zato poturala kao opcije za glasanje ljude vrlo sumnjive prošlosti i labilnog morala. Priča o nacionalizmu je servirana da bi se lakše prikrili ti tragovi. Sad kad vidimo da političari koji su bili Srbi postaju Evropejci, da tzv. Montenegrini idu da slave uspjehe srpske reprezentacije, shvatamo da je nacionalna i vjerska podjela smišljena da bi nas lakše opljačkali. Alternativa o tome godinama piše, ali odluku da li ćemo biti ovce ili vukovi ne može da donese Alternativa. Može da je donese svako za sebe – zaključuje Pejak.