Većina zemalja sada ima znatno veći dug nego prije pandemije, a takođe plaćaju znatno veće kamatne stope na taj dug. To znači da je pritisak na javne finansije mnogo veći nego prije nekoliko godina, dok većina ekonomija i dalje uživa gotovo punu zaposlenost.

U takvim okolnostima vrlo je malo prostora za ublažavanje negativnih učinaka prekomjernog zaduživanja na javne finansije i šire javno dobro kroz visok privredni rast, budući da su proizvodni kapaciteti već gotovo u potpunosti iskorišćeni. Stoga će teret stabilizacije javnih finansija sve više počivati na kombinaciji kamatnih stopa, fiskalne politike i povjerenja finansijskog tržišta, što bi na kraju moglo početi slabiti.

Američke Federalne rezerve (Fed) nedavno su, kako se i očekivalo, prvi put ove godine smanjile kamatne stope za 25 baznih poena. To je bio dugo očekivani korak, ali istovremeno i prilično oprezan, budući da inflacija u SAD-u i dalje ostaje na 2,9 odsto. Ipak, sve je jasnije da dugoročni cilj inflacije više neće biti dva odsto, kako smo navikli posljednjih decenija, već bliže tri odsto. Za to postoji nekoliko razloga, uključujući pritisak američke administracije koja želi niže troškove finansiranja i veće podsticaje za domaću proizvodnju, visoku razinu javnog duga koju je teško kontrolisati i industrijsko-tehnološku trku s Kinom koja zahtijeva kontinuirano ulaganje u istraživanje, razvoj, odbranu i proizvodne kapacitete.

Tržišta su pozitivno primila odluku Feda. Wall Street je dosegao nove rekorde, a investitori su povećali očekivanja za jeftinije finansiranje i veću atraktivnost akcija. S druge strane, olakšanje na tržištima obveznica zasad ostaje ograničeno. Prinosi dugoročnih obveznica donekle su pali, a najviše kod američkih 30-godišnjih obveznica, gdje su od početka septembra pali za oko 30 baznih poena, vratili ih na razine s kraja proljeća. Ali to ne znači da su fiskalni izazovi čudesno nestali. Pritisak na javne finansije ostaje, dugovi su visoki, a državni prihodi ograničeni.

SAD ima najveći deficit i najveći apsolutni dug, ali ga od ozbiljnijeg šoka štiti takozvana dolarska privilegija. Neće nedostajati potražnje za američkim obveznicama, budući da je dolar i dalje središnja svjetska rezervna valuta i sigurno utočište u vremenima neizvjesnosti. Moderna pojava stabilnih kriptokovanica, koje su gotovo u potpunosti denominirane u dolarima, produžuje i produbljuje ovu „privilegiju dolara“. To je digitalni akcelerator potražnje za američkim obveznicama, pravi „genijalni čin“ američkog finansijskog sistema.

Velika Britanija i Francuska su mnogo ranjivije, gdje se kombinacija visokih deficita i političke nestabilnosti odražava u većem nepovjerenju investitora. Kapital je trenutno još uvijek dostupan i nema manjka globalne likvidnosti, ali istorija neuspješnih programa štednje nakon finansijske krize pokazuje da nijedna vlada danas nije spremna da pribjegne ozbiljnim mjerama štednje.

To povećava rizik da će zemlje prije ili kasnije biti primorane na teže i mnogo bolnije prilagodbe, ne po vlastitom izboru, već zato što ih finansijska tržišta na to prisiljavaju. To će zahtijevati odlučnost, ali situacija će biti mnogo teža nego danas. Kamatne stope vjerovatno će biti više, a biće manje prostora za politički kompromis. Pitanje tada više neće biti isplati li se poduzimati nepopularne mjere, već koja će politička opcija biti spremna da podnese visoku cijenu i ko će morati da preuzme odgovornost za teške odluke.