Mali Oglasi
EXIT

Priča Draženke iz Pljevalja koja je srela čudesnu Mostarku po kojoj je dobila ime

  • 2 sedmice pre
  • 734 pregleda

O njima je prije pune 33 godine brujala cijela bivša država. U januaru 1985, tada 18-godišnja Šima Čuljak i njena godinu mlađa sestra Draženka preživjele su sedam dana i osam noći u jami dubokoj desetak metara, nakon što su se izgubile u sniježnoj mećavi na putu od svog sela Bogodol, kod Širokog Brijega, prema Mostaru.

U tankoj odjeći, bez hrane, preživjele su u jami, na ekstremnoj hladnoći, a od smrti su ih spasili lovci Drago, Rade i Krešo Ćavar.

Njihova nesreća digla je na noge sve, novinari su izvještavali o čudu, od trenutka kad su pronađene žive, preko liječenja na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, gdje su im objema amputirane noge, do oporavka.

Zapravo, o setrama se pričalo godinama nakon nesreće koja ih je zadesila.

I jednog dječaka iz Pljevalja dojmila je ta priča toliko da je zamolio roditelje da sestri, rođenoj pet godina kasnije, daju ime Draženka, po jednoj od sestara Čuljak.

Tako je i bilo. U Pljevljima je 1990, rođena Draženka Laketić, a 28 godina kasnije Draženka iz Pljevalja, koja u Podgorici živi već devet godina, upoznala je Draženku Čuljak po kojoj je dobila ime.

”Kao manja, nikako nijesam voljela svoje ime, jer sam bila jedina  Draženka u gradu. Djeca su znala da mi se podsmijevaju, pa sve i do srednje škole, gdje su me pamtili po smiješnom imenu za ovaj dio Crne Gore. Sve što sam kao manja znala je da sam ime dobila po nekim sestrama koje su ostale zarobljene u snijegu, ali sam na svoj način zamislila tok priče. Vjerovala sam da su u pitanju bile veoma stare žene kojima je snijeg zarobio kuću i odsjekao ih od ostatka sela. I da su tu bile zaboravljene, bez hrane i vode te da su ih neki spasioci slučajno našli nakon 7 dana” – počinje priču Draženka Laketić.

Kako je odrastala, Draženka je počela da shvata ljepotu i značaj svog imena. Rastao je ponos, a rasla i želja da o sestrama Čuljak sazna više.

”U februaru ove godine majka mi je rekla da je čitala članak o njima i proslijedila mi link, kako bih vidjela ko su te žene. One ni sad nijesu stare, a tek tad nijesu bile… U vrijeme kad im se desila ta nezgoda imale su 16 i 17 godina. U vrijeme zimskog raspusta 1985, nakon kraćeg boravka kući odlučile su da se vrate kod majke koja je ostala da radi u Mostaru kako bi joj pomogle. Otac je vjerovao da su stigle kod majke, a majka je bila ubjeđena da na put neće krenuti po mećavi i na skoro -30 stepeni. One su, misleći da znaju prečicu brzo izgubile orjentaciju i ušle u kanjon gdje su spuštajući niz stijene došle do tačke gdje ne mogu ni naprijed, ni nazad. Prvi dan su nakon pokušaja da se izbave bile ubijeđene da će umrijeti, ali nakon što su preživjele tu noć, preživjele su i sedam drugih. Čekali su petak i majku da ode za vikend kući kako bi shvatili da ih nema i pokrenuli potragu. Ipak, to se nije desilo zbog strašnog nevremena koje je i majka izbjegla, a onda su ih maltene slučajno pronašli lovci koji su jedva povjerovali u priču da su tu već sedmi dan i osmu noć. Spašene tog dana ušle su u novu borbu za život zbog raznih komplikacija, pa su im i noge amputirane, ali im nije okrnjena volja za životom. Ni trunku” – priča Draženka.

Kada je saznala da su sestre žive, odmah je preko medija koji su objavili priču o njima dobila kontakt i, kako kaže ”poslala poruku u daleku Kanadu”.

Sestre Čuljak danas žive u Torontu, sretne su, ispunjene i zahvalne. Tamošnja televizijska kuća snimila je kratak film o njihovoj svakodnevici, jer uprkos tome što su ostale bez nogu, one voze, plivaju, skijaju, plešu…

Svojevrsna rekonstrukcija događaja iz 1985. biće pretočena u filmsku priču “Sestre” koju potpisuje produkcijska kuća “Kadar” iz Širokog Brijega.

I crnogorska Draženka odlučila je da da o sestrama Čuljak sazna više, pa je, nakon prve poruke koju je poslala, brzo dobila odgovor i od tada je u redovnom kontaktu sa imenjakinjom.

”Još jedna velika koincidencija je što su je ubrzo pozvali iz Večernjeg lista da je obavijeste kako je nominovana za Večernjakov pečat, nagradu koja se dodjeljuje izuzetnim ličnostima u BiH. Bio je to odličan povod da ona dođe u Mostar, a meni je još ostalo da isplaniram put do tamo” – priča crnogorska Draženka.

Konačno, prije sedam dana naša je Draženka bila gost Draženke iz Mostara.

”Nevjerovatan je osjećaj biti pored takve jedne žene, sa filmskom pričom od života… Čini mi se da me je najmanje oduševio njen uspjeh u sportu, medalje koje osvaja u kajaku u Kanadi, kao i svi sportski uspjesi koje je postigla uprkos svemu što joj se desilo. Mnogo više utiska na mene je ostavio njen pozitivan stav o životu, vjera da sve može i želju da što više stvari nauči. Ipak, najviše me oduševila Draženkina skromnost. Vratila sam se puna utisaka” – kaže Draženka Laketić.

Kako nam je iskreno kazala, smatra da je ”našla novu rodbinu, s kojom krvno nema nikakve veze.”

”Znam da zvuči prilično čudno, ali to vam dođe kao da upoznate nekog lika iz knjige ili filma. I zaista je tako, dokumentarni film o sudbini ovih sestara biće prikazan u avgustu, na nekim od festivala u BiH. Vjerujem da ću uskoro upoznati i Šimu pa će priča o imenu biti potpuna. Poslije povratka u Crnu Goru, poslala sam Draženki  poruku da neće proći ni jedan dan, a da neću biti ponosna što nosim ime jednog istinskog heroja. Iako znam da bi ona na sve ovo odmahnula rukom i vjerovatno rekla kako je život namjestio da okolnosti budu takve i da je na kraju sve ispalo baš kako treba”- zaključila je priču Draženka.

Podsjećanje na priču sestara Čuljak

18-godišnja Šima i njena 17-godišnja sestra Draženka, učenice Ekonomske škole odnosno Gimnazije ”Veljko Vlahović” u Mostaru, tog 6. djanuara 1985. oko 14.00 sati zaputile su se iz Bogodola, planinskog sela 20-ak kilometara od Mostara, prema Širokom Brijegu, odakle su planirale ići za Mostar, gdje im je radila majka Radica. Zima je bila jaka, snijeg i mećava, ali ni to ih nije sprječilo u njihovoj namjeri. Upale su u jamu duboku više od 10 metara, u njoj provele sedam dana i osam noći. Otac je mislio da su kod majke u Mostaru, majka je mislila da niko po takvom snijegu ne izlazi iz kuće. Telefona nije bilo, veze nisu bile kao što su danas.

Bila je nedjelja, 6. januar. Šimine pozive upomoć čuo je, iduće nedjelje, 13. januara 1985, Drago Ćavar Macugić, koji je bio u lovu sa svojim prezimenjacima Radom i Krešom. Prvo je mislio da ga neko zeza – kada mu je Šima rekla ko su i čije su i da su u toj jami sedam dana. On se prvi i spustio do njih u jamu, a prvi je i koji nije član porodice, a kojeg su pustili da ih posjeti na VMA u Beogradu.

Bile su odjevene ‘tanko’: imale su traper jakne, tanku odjeću i čizme. Njihovo preživljavanje i danas se u svijetu smatra čudom.

Priča o čudesnom preživljavanju sestara Čuljak na noge je podigla cijelu tadašnju Jugoslaviju, građani su novčanim donacijama pomagali porodici Čuljak. Priča je veoma brzo obišla svijet, brojni mediji danima su pisali o ‘nemogućem preživljavanju u ekstremnim uslovima’. O sestrama Čuljak kanadska televizija željela je da snimi film. U Kanadi im je to nemoguće, jer nema ni slične prirode kakva je ovdje bila tog januara 1985. da bi mogli tako nešto napraviti, no jedna kanadska televizija snimila je kratki dokumentarni film o njima.

Copyright © 2019 PV Informer. Sva prava zadržana.