Prof. dr. Ema MILJKOVIĆ (Istorija Pljevalja)-Crkve i manastiri pljevaljskog kraja

    4 godine pre 1837 pregleda

Crkve i manastiri pljevaljskog kraja

Na osnovu dosad raspoložive i dostupne građe, stiče se utisak da je u prvim decenijama nakon uspostave osmanske vlasti na teritoriji čitavog hercegovačkog sandžaka, Srpska pravoslavna crkva bila dezorganizovana, da bi nekoliko decenija kasnije, potpomognuta od strane knezova u prvom redu, ali i drugih istaknutih hrišćana, započela proces svoje obnove i snaženja. Izrazitu renesansu Srpska pravoslavna crkva u pljevaljskom kraju, i šire u čitavoj oblasti Potarja, doži- vela je nakon obnove Pećke patrijaršije 1557. godine.191

Insistirajući na očuvanju kulta Nemanjića, pravoslavna crkva u Osmanskom carstvu i pre obnove Pećke patrijaršije, a još izrazitije nakon toga, okupljala je oko sebe celinu srpskog naroda, pružajući mu osećanje pripadnosti. U takvim okolnostima, tridesetih godina XVI veka uz veliku podršku ondašnjeg hercegovačkog mitropolita Nikanora, bratstvo sv. Trojice pljevaljske osnažilo je svoju delatnost, a šire gledano obnova sv. Trojice ima veliki uticaj na političke i društvene okolnosti u kojima se odvijao život srpskog stanovništva u pljevaljskom kraju od sredine XVI veka pa do izbijanja Prvog srpskog ustanka.

Smešten na uskoj zaravni između brežuljaka Čardačića i Rastovića, iznad reke Breznice, kraj samih Pljevalja, manastir sv. Trojice više od pet vekova deli sudbinu svojih vernika.

Iako manastir sv. Trojice predstavlja jedno od retkih monaških središta Srpske pravoslavne crkve o čijoj se prošlosti srazmerno dosta zna, nije sačuvan nijedan istorijski izvor pomoću kojeg bi bilo moguće precizirati datum njegovog osnivanja.192 Prvi pisani pomen o manastiru seže u četvrtu deceniju XVI veka, ali to ne mora biti i sasvim izvesno i nije datum kada je osnovan. Imajući u vidu činjenicu da osmanska vlast, koja se do pomenutog perioda u Hercegovini potpuno učvrstila, nije dozvoljavala izgradnju novih hrišćan- skih bogomolja, već samo obnovu postojećih193, moglo bi se pretpostaviti da je manastir Sv. Trojice izgrađen na temeljima mirske crkve ili monaškog središta osno- vanog pre 1465. godine. Istorijske istine radi, ipak se mora napomenuti da je pomenuta zabrana osmanskih vlasti u pojedinim slučajevima bivala prenebregnuta, ali su takvi postupci najstrožije sankcionisani, čak i smrtnom kaznom, kako svedoče pojedine kanunname iz prve polovine XVI veka. U kanunnami za sandžak Bosnu iz 1542. godine izričito se zahteva da se crkve u mestima u kojima nisu postojale „od neverničkog vremena“, poruše, te da se „oni nevjernici i popovi, koji u njima boraveći, uhode stanje i dojavljuju u nevjerničke zemlje neka se kazne strogo i neka se kazne teškim tjelesnim kaznama“. Odredbama ove kanunname dalje je predviđeno da se poruše „krstovi koji su postavljeni na putevima i neka se ne dopušta da ih ubuduće postavljaju“. Ako se neko, pak, bude oglušio o ovu odredbu takođe će biti kažnjen teškim telesnim kaznama, a kazne su predviđene i za kadije na teritoriji čijeg kadiluka se tako nešto dogodi, a on to ne zabrani i ne spreči.194

Dozvole za izgradnju pravoslavnih, i uopšte hrišćanskih crkava u Carstvu su retke, i više predsta- vljaju izuzetak nego pravilo. Čak i kad su izdavane, veoma se vodilo računa da to bude u oblastima gde gotovo i nema muslimanskog življa, ponovo vodeći na taj način računa o verskim osećanjima muslimana, koji bi blizinu pravoslavnog verskog centra smatrali kao ugrožavanja svog prava na ispovedanje vere.195 Iako tridesetih godina XVI veka Pljevlja još uvek nisu administrativni centar hercegovačkog sandžaka, verska struktura ovog trga naseljenog 1476. godine isključivo srpskim pravoslavnim stanovništvom, dvadesetih godina XVI veka počinje da se menja, doseljavanjem muslimanskog stanovništva, privučeno povoljnim izgledima za bavljenje trgovinom. Stoga se verovatnijim i prihvatljivijim čini datovanje zasnivanja manastira u godine koje prethode osmanskom osvajanju Hercegovine, dakle pre 1465. godine.196

Uostalom, u zbirci turskih dokumenata koji se čuvaju u sv. Trojici, a koje je priredio i objavio pionir naše orijentalistike F. Barjaktarević, prvi dokument koji se odnosi na sv. Trojicu datovan je 1473. godinom. Reč je o fermanu upućenom hercegovačkom sandžak-begu i prijepoljskom kadiji, kojim se zabranjuje seljacima iz sela Crljenica, Gornje i Donje Rudnice da napasaju stoku i seku šume na manastirskom imanju.197 Iako je, opreza radi, zbog nejasnoće u originalu dokumenta, Barjaktarević kod ove godine stavio upitnik, u predgovoru zbirci, on ne izražava nikakvu sumnju u datiranje pomenutog doku- menta. Naprotiv, on njime ilustruje značaj ove zbirke za istoriografska istraživanja i pomeranje granica istraživačkih saznanja, i naglašava kako objavljivanje ovog dokumenta predstavlja važnu dopunu izlaganjima Đ. Boškovića, koji je, objavljući beleške sa svog putovanja po pljevaljskom kraju, zabeležio da arhitektonska rešenja narteksa svakako pripadaju graditeljstvu XVI veka, ali da su ti elementi mogli biti i naknadno dozidani, te bi zaključuje on, „hram morao biti mnogo stariji; pripadao bi svakako još 13-om veku.“198 I prema mišljenju Sretena Petkovića arhitektonsko rešenje crkve sv. Trojice, gde je glavni brod širi od bočnih bezmalo četiri puta, što je potpuno neuobičajeno za graditeljski postupak onog vremena, kada je taj odnos iznosio najviše dva i po prema jedan, neumitno svedoči da je bila reč o obnavljanju hrama, te prilagođavanju nove građevine starim temeljima, a nikako ne o zidanju potpuno novog verskog objekta.199 Odsustvo pisanih istorijskih izvora o ovom manastiru iz prvog veka osmanske vladavine u Potarju, sa izuzetkom pomenute isprave iz 1473. godine, može se objasniti dvojako. Kako su pravoslavni i uopšte hrišćanski verski centri za osmanske vlasti predstavljali samo poreske obveznike, prihva- tljivom se čini pretpostavka da su osmanske vlasti zatekle Sv. Trojicu kao crkvu bez imanja, te stoga nezanimljivu za novu vlast, ili se pak neposredno nakon osmanskih osvajanja bratstvo razbežalo, manastir zapusteo, a imanje ostalo neobrađeno, tako da opet nije mogao da podlegne oporezivanju. Imajući to u vidu postaje jasnije odsustvo pomena ovog manastira u detaljnom popisu Hercegovine, završenom 1476/77. godine.200

Pomen o manastiru izostao je i iz beležaka evropskih putopisaca, pre svih Francuza, koji su tokom XVI veka putovali na Portu karavanskim putem od Dubrovnika, preko Pljevalja. Uzrok tome, sasvim izvesno, je sam položaj manastira, koji kao da je veštom rukom sakriven od radoznalih pogleda putnika namernika. Čini se, uostalom, da većina evropskih putnika i nije bila zainteresovana za život hrišćana u Osmanskom carstvu, pa time ni pravoslanih Srba. Svoju su pažnju uglavnom poklanjali običajima Osmanlija, koji su za njih predstavljali potpunu nepoznanicu, novu civiliza- ciju, neistraženu kulturu. Takođe, strani putopisci, trgovci, diplomate, avanturisti, poznavali su ili su imali tumača za osmanski, dok im je srpski jezik bio potpuno stran, te sve i da su želeli nisu imali mogu- ćnosti za razgovor sa pravoslavnim stanovništvom, u konkretnom slučaja Pljevalja i Potarja, koje bi im otkrilo postojanje manastira.201 S druge strane, Sv. Trojica je među Srbima bila nadaleko poznato duhovno i kulturno središte, čiji je značaj prevazilazio regionalne granice i domete. Samo površan uvid u socijalnu strukturu, kao i ugled poznatih ktitora ovog manastira iz XVI veka nedvosmisleno ističu verski, društveni, pa i politički značaj sv. Trojice za Potarje, kao i Rašku oblast u celini. Prvi poznati ktitor manastira i, sasvim izvesno najzaslužniji čovek za njegovo oživljavanje bio je iguman Vasilije, potonji Visarion.202 U nauci poznatom natpisu iz 1537. godine, navodi se da je Visarion sa svojim bratom Savom „osnovao“ manastir Svete Trojice. Ovaj navod iz natpisa potvrđuje i ktitorski portret, na kome je Visarion nacrtan kako sa modelom crkve pristupa Hristu na prestolu.203

I ne samo ktitor, iguman Vasilije bio je i prvi imenom poznati starešina Svete Trojice, koji se na čelu njegovog bratstva nalazio četrdesetih godina XVI veka. Vasilije je bio rodonačelnik ugledne porodice, iz čijih redova je najverovatnije potekao i hercegovački episkop Nikanor, koji je na čelu te eparhije bio upravo u vreme kada je obnovljen manastir Sveta Trojica.204 Udeo u obnovi pljevaljskog manastira imao je i monah Sava, Vasilijev brat.

Malo je podataka na osnovu kojih bi bilo moguće baciti više svetla na ličnost igumana Visariona. Sačuvana svedočanstva o njegovom energičnom delovanju i zalaganju za svoj manastir i bratstvo na samoj Porti, ukazuju da je bio snažna ličnost, koja je ne samo zračila duhovnom snagom, već se hvatao u koštac i sa svetovnim problemima, u prvom redu onim vezanim za manastirsko imanje, čije je rešavanje značilo obezbeđivanje egzistencije za manastir i njegove kaluđere.205

Pet decenija kasnije, 1592. godine, zalaganjem članova još jedne ugledne i imućne srpske porodice iz Poblaća, koju su činili monah Georgije, njegov sin jeromonah Ananije i sinovac spahija Vojin, izgrađena je manastirska priprata. Ipak, čini se da ova porodica, bez obzira na svoj veliki ugled, nije mogla samostalno da finansira neophodne radove, te se kao ktitor javlja i zlatar Jovan iz Foče.206 Ovaj podatak ne svedoči samo o otežanim ekonomskim uslovima u kojima se našao srpski živalj u pljevaljskom kraju, već i o činjenici da zanatlije stupaju u one društvene grupe srpskog stanovništva, posebno u gradskim sredinama, koje u ovom periodu koračaju uzlaznom putanjom.

Podizanje i oslikavanje priprate 1592. godine ubrzalo je nameru bratstva Svete Trojice da dovrše Visarionovo delo, te da se živopišu naos i oltarski prostor crkve. Manastirskim novcem, verovatno uz pomoć pljevaljskih Srba, ovaj naum je izvršen 1595. godine.207 Važnost Sv. Trojice za srpski narod ističu i narodne pesme, u kojima se ovaj manastir svrstava u red velikih zadužbina Nemanjića, uz Hilandar, Đurđeve stupove, Dečane, Studenicu i Mileševu.208

Osobenost Svete Trojice ogleda se i u kompoziciji zidnih slika, koja nema samo izuzetnu umetničku vrednost, već predstavlja svedočanstvo o duhovnoj klimi u Sv. Trojici, kao i shvatanjima i obrazovanju trojičkih monaha. Naš poznati istoričar umetnosti i poznavalac slikarstva Sv. Trojice, Sreten Petković ističe da se povorka Nemanjića, naslikana u severozapadnom delu trojičkog naosa, retko susreće kao ikonografski motiv u srpskom zidnom slikarstvu u doba osmanske vlasti. Iako je kult ove vladarske porodice veoma negovan u okvirima Srpske pravoslavne crkve, naročito posle 1557. godine, uglavnom su prikazivani likovi Stefana Nemanje (Simeona Srpskog), sv. Save i Stefana Dečanskog. Prilikom oslikavanja sv. Trojice, po prvi put nakon propasti srpske države, u prvoj zoni naslikani su svi značajniji članovi dinastije, od Stefana Nemanje do cara Uroša V.209

Tvorac ovih živopisa se, po jedinstvenosti svog stila, tj. karakterističnoj rustičnosti slikarskog izraza, bez dvoumljenja može utvrditi. Reč je o slikaru-živopiscu popu Strahinji iz Budimlja, koji je bio vrlo ugledan i plodan majstor. Stvarao je krajem XVI i početkom XVII veka. 210Istoričari umetnosti su u velikoj meri rasve- tlili rad ovog poznatog majstora. Pop Strahinja je radio na čitavoj teritoriji koja je bila pod jurisdikcijom Pećke patrijaršije. Iako je najveći broj njegovih dela izrađen u manastirima na današnjoj teritoriji Crne Gore, potpis ovog umetnika sreće se i u udaljenijim krajevima, kao što je manastir Ozren u istočnoj Bosni.211

Karakteristično je da je pop Strahinja bio uspešniji u svojim najstarijim radovima, nego u onim mlađeg datuma nastanka, što se objašnjava njegovom kasnijom prezaposlenošću, usled koje je manje vodio računa o preciznosti svog slikarskog izraza. Stoga se živopis u Svetoj Trojici smatra najuspelijim delom popa Strahinje. Iako ni ovaj živopis po svojim umetni- čkim karakteristikama nije besprekoran, na njemu se ipak može uočiti jedan zavidan zanatski nivo, čiji je pad očigledan u kasnije nastalim radovima ovog umetnika. I upravo činjenica da je slikarsko umeće popa Strahinje svoj najsnažniji izraz dobilo u pomenutom živopisu Svete Trojice, daje ovim zidnim slikama poseban značaj.212

I riznica i biblioteka manastira Sv. Trojice počinju da se obogaćuju raznorodnim predmetima počev od druge polovina XVI veka. Upravo u riznici ovog mana- stira, koja je nedavno obnovljena, ostali su sačuvani pojedini predmeti velike umetničke, ali i istorijske vrednosti. Svakako da je jedan od najlepših primera te izuzetnosti darohranilica, dovršena 16. marta 1576. godine, koja u stilskom pogledu predstavlja spoj gotike i islamskog umetničkog izraza, ali i očigledan spoj istorijsko-geografskih uslova koji su našli svoj odraz u umetnosti. Baš na ovom mestu, u Sv. Trojici pljevaljskoj srele su se i ukrstili dve civilizacije i dva kulturna izraza: tursko-persijski, tj. orijentalni, i primorsko-mediteranski, tj. zapadnoevropski obrazac.213

Najveći broj vrednih predmeta i ikona izrađeno je ili doneto u Sv. Trojicu do polovine sedamnaestog veka. Posle toga, manastirsko bratstvo suočilo se sa finansijskim poteškoćama, koje su odraz opadanja moći centralne vlasti i nedostatka novca u čitavom Osmanskom carstvu. Usled otežalog obezbeđivanja osnovnih potreba za život i održavanje manastira, prestaje se sa prepisivačkom delatnošću, a malobrojni predmet stižu u manastir izdaleka.214

Tokom Velikog bečkog rata (1683-1699), kada se odigrala i Velika seoba srpskog naroda pod patrijarhom Arsenijem III Crnojevićem 1690. godine, manastir nije napušten, ali je njegov materijalni položaj postao izuzetno težak. U tim trenucima ostvareno je jedinstvo i solidarnost čitavog pravoslavnog sveta, koji ulaže materijalne i duhovne napore da se ovo značajno versko središte hercegovačkog sandžaka održi aktivnim, jer je to bio preduslov opstanka srpskog pravoslavnog stanovništva u ovoj pokrajini Osmanskog carstva. Tako, u prvim decenijama XVIII veka pomoć stiže od srpske pravoslavne opštine u Sarajevu, kao i iz Rusije. Do današnjih dana u Sv. Trojici sačuvan je znatan broj ikona, zlatarskih radova, štamparskih knjiga i crkvenih utvari ruskog porekla. Navedimo samo primera radi da dragoceno Dimitrijevo jevanđelje, koje su monasi sv. Trojice bili prinuđeni da založe za 150 groša, otkupljuju i vraćaju u manastirsku riznicu 1707. godine sarajevske ćurčijske kalfe. Gotovo istovetna situacija bila je i sa kivotom iz 1576. godine, kao i trojičkim jevanđeljem iz XVII veka, koji je otkupila i vratila bratstvu „raba Jefimija“ iz Sarajeva. U manastirsku riznicu 1727. godine dospevaju i tri kandila, rad zlatara Jovana iz Sarajeva.215

Pomoć u Rusiji za manastir sv. Trojicu prvi je zatražio pečujski episkop Jefrem Janković 1704. godine, ali nema podataka da li je udovoljeno njegovom zahtevu. Dvadesetak godina kasnije, Sava Vladislavić, Hercegovac poreklom, koji je u Rusiji ostvario blistavu vojnu i diplomatsku karijeru, počinje da obdaruje manastire u svom rodnom kraju, između kojih i sv. Trojicu plje- valjsku. Primer Save Vladislavića sledi tridesetih godina XVIII veka i njegov rođak Filotej Vujović Vladislavić. Tako je uspostavljena veza ovog manastira i ruskih priložnika, koja se nije prekidala ni tokom čitavog XIX veka.216

Osamnaesti vek za bratstvo manastira Sv. Trojce predstavlja vek borbe za očuvanje manastirskog imanja, u čemu su, pored pomenute pravoslavne solidarnosti, uspeli, zahvaljujući u prvom redu zaveštanjima vernika (Jovan Hrabrenović, npr, 1763. godine zaveštava manastiru čitavu svoju baštinu „duše radi“), kao i putovanjima u udaljene krajeve, tzv. „pisaniju“217, gde su prikupljali priloge namenjene održanju manastira.218

Manastir Svete Trojice ostao je zabeležen i kao jedan od centara prepisivačke delatnosti u srpskim zemljama tokom osmanske vladavine. Uprkos brojnim teškoćama, opasnostima i zloslutnim vremenima, ova delatnost u manastiru može se pratiti kroz čitav period od obnove manastira do kraja XVII veka. Većina knjiga prepisanih i iluminiranih u ovom manastiru još uvek se nalazi u pomenutoj bogatoj manastirskoj riznici, ali se ipak mnoge dragocene knjige nalaze u bibliotekama i muzejima u inostranstvu: Pragu, Beču i Sankt Petersburgu.219 Iako bi se na osnovu potpisanih ruko- pisa moglo zaključiti da njihov broj nije bio veliki, kontuniran rad, dao je, u konačnom ishodištu, krupne rezultate. Broj knjiga za koje se pouzdano zna da su nastale u prepisivačkom centru manastira Svete Trojice broji više desetina rukopisa. Karakteristika knjiga iz ovog manastira je da su bile zanimljivog sastava i skladno ispisanog teksta, a neke od njih bile su i iluminirane.220

Na osnovu jezika i stila, očigledno je da su trojički dijaci posedovali zavidno obrazovanje za ono vreme, kao i književnu kulturu. Na žalost, imena većine njih ostala su nepoznata. Od zaborava su sačuvani jeromo- nah Sava iz XVI veka, njegov nastavljač Jovan, dijak Vlatko, rasoder Visarion i „črnac“ Venijamin iz XVII veka, kao i čuveni Gavrilo Trojičanin, čije je delovanje, uprkos šturim podacima, ipak moguće, bar donekle rasvetliti.221 Pouzdano je utvrđeno da je Gavrilo živeo u Svetoj Trojici u periodu između 1633. i 1651. godine. NJegova prepisivačka delatnost, koja nije bila vezana isključivo za ovaj, već i za neke druge manastire, odvijala se pod izraženim uticajem ruske redakcije, što ukazuje da je ovaj ugledni monah i prepisivač boravio u Rusiji, najverovatnije u periodu između 1633. i 1642. godine.222 U dela koja je prepisivao, Gavrilo Trojičanin unosio je i svoja znanja i razmišljanja iz oblasti istorije, mitologije i botanike, kao i zapise o narodnim običajima. Zahvaljujući njegovoj intelektualnoj radoznalosti i ljubavi za knjigom i pisanjem, iza monaha Gavrila ostao je čuveni Vrhobreznički hronograf, koja sa visokim stepenom originalnosti opisuje događaje od stvaranja sveta do njegovog vremena, i koji je veoma visoko ocenjen u istorijskoj nauci.223 Kako je bio izuzetan kaligraf, dela koja je prepisao Gavrilo Trojičanin odišu veštom i sigurnom rukom ovog monaha. Stoga ne čudi činjenica da su upravo najbogatije ukrašena dva rukopisa prepisana njegovom rukom, i to Psaltir, nastao između 1. septembra 1642. i 31. avgusta 1643. godine, i Šestodnev Jovana Egzarha zajedno sa Hrišćanskom topografijom Kozme Indikoplova iz 1649. godine.224 Ova dva teksta ukrasio je poznati srpski slikar XVII    veka, Andrija Raičević. Minijature Andrije Raičevića, iako prvenstveno nastale pod uticajem ruskog rukopisa koji nije sačuvan, odišu i zapadnim uticajem. Takođe, neke od scena, nastale u tradiciji vizantijske ikonografije, pojavljuju se na kritskim ikonama. Međutim, ono što predstavlja primarni značaj ovih minijatura nije njihova ikonografska, već umetnička vrednost. Andrija Raičević u prvom redu služi se dobrim modelom kao predloškom, dok su retki, mada veoma interesantni njegovi pokušaji da pokaže originalnost slikarskog izraza.225 Bez obzira na činjenicu da Andrija Raičević kao minijaturist nije uspeo, u crtačkom pogledu, da nadmaši svoje uzore, može se konstatovati da posmatrane kao celina ilustracije Vrhobrezničkog Šestodneva i Hrišćanske topografije, uz kopiju Minhenskog psaltira ostaju zabeležene kao najveći iluminatorski poduhvat u dugotrajnoj istoriji srpskog naroda pod osmanskom vladavinom.226

Ovaj kratki pregled, svakako, ne može da dočara stvarno bogatstvo biblioteke manastira Svete Trojice, jer su mnoge knjige nastale u ovom prepisivačkom središtu sada rasturene ne samo po kulturnim centrima na teritoriji bivše SFRJ (Novi Sad, Zagreb, Sremski Karlovci), već i po mnogim inostranim zbirkama. Uprkos tome, oni rukopisi koji se i dalje čuvaju u ovom manastiru predstavljaju izuzetno dragocenu kolekciju, gotovo neprevaziđenu na čitavom srpskom prostoru.227

Visoka vrednost manastirske biblioteke odvno je široko poznata u naučnoj javnosti. O njoj su pisali ne samo domaći već i strani naučnici. Poznati ruski slavista Aleksandar G iljferding obilazeći ove krajeve 1857. posjetio je i manastir Svetu Trojicu U svojoj knjizi potom je zapisao da se u manastiru čuva veliki broj rukopisa i da je to „jedini manastir koji sam obišao u zapadnoj Turskoj u kome se stare knjige brižljivo čuvaju i drže u redu i na sigurnom mestu“.228

Ali, osim ćirilskih rukopisa i knjiga u manastiru Svete Trojice se čuvaju i vredne zbirke osmanske građe. U prvom redu to su carske, begovske i sudske zapovesti, koje se odnose na manastire u široj oblasti Polimlja i Potarja. Pažnju naučnoj javnosti na ovu zbirku skrenuo je Tanasije Pejatović, prvi direktor Srpske gimnazije u Pljevljima. On je prvi, početkom XX veka (1903), objavio spisak fermana, buruntija, hudžeta, murasela, hućuma i tezkera za manastire Svetu Trojicu, Banju, Maržiće, Dovolju i Dubočicu koji se nalaze u arhivi manastira sv. Trojice kod Pljevalja.229 Tragom rada ovog izuzetno vrednog, ali prerano preminulog naučnika, krenuo je naš čuveni orijentalista prof. dr Fehim Barjaktarević, koji je 1936. godine objavio već pomenuti rad posvećen Turskim dokumentima manastira Sv. Trojice kod Pljevalja.230 Na žalost, ni do današnjih dana ova zbirka osmanskih izvora iz manastira Svete Trojice nije potpuno naučno obrađena, odnosno, svakako ne na način koji ona svojom vrednošću zaslužuje. Stoga se čini da bi jedan od prvih zadataka istraživača prošlosti srpskog naroda u pljevaljskom kraju trebao da bude rad na kritičkom priređivanju i objavljivanju ovih izvora. Na taj način bi se, u značajnijoj meri, otvorile nove perspektive u proučavanju istorije srpskog naroda pod osmanskom vlašću i posebno učinio krupan korak u pravcu bolje izučenosti verskih odnosa u pljevaljskom kraju tokom čitavog viševekovnog perioda osmanske vladavine.

Manastir sv. Arhanđela Mihaila u osmanskim dokumentima spominje se tek 1591. i 1593. godine, kada je obnovljena njegova zapustela crkva, po zapovesti igumana Teodora, trudom popa Strahinje iz Budimlja, koji je živopisao crkvu. O manastiru ima nekoliko vesti u kasnijem periodu.231

Manastir Dovolja, sa crkvom posvećenom Bogorodici sazidan je, najverovatnije, u XV veku.232U osmanskim dokumentima prvi pomen mu je iz 1513. godine. Opravka crkve vršena je 1545, 1623. i 1632/33. godine.233

Manastir Bliškova sa crkvom posvećenom Vavedenju Bogorodice potiče iz perioda XIII-XIV vek. U osmanskim dokumentima spominje se nešto pre 1615. godine, dok mu je poslednji pomen s kraja XVII veka.234

Nije poznato vreme izgradnje manastira Dobrilovina, sa crkvom posvećenom sv. Đorđu. Godine 1593. izdata je dozvola za opravku crkve, što znači da je ona postojala u ranijem vremenu. Današnja crkva sagrađena je 1609. godine, koja je, čini se, živopisana četiri godine kasnije. Priložnici su bili vojvoda Radič Milošević i grupa lokalnih knezova. Manastir se često pominje u XVII i XVIII veku.235

Što se tiče izgradnje novih hrišćanskih kultnih građevina na širokom prostoru čitavog Osmanskog carstva, već je naglašeno da je postojao načelni stav islamskih pravnika da treba zabraniti izgradnju crkava ukoliko nisu u tom mestu postojale u vreme osvajanja.236 Međutim, primer pljevaljskog kraja pokazuje da ta zabrana nije doslovno ni dosledno sprovođena u svim delovima Carstva.