Uprkos obdukcionim nalazima koji nedvosmisleno potvrđuju da je Muharemović ubijen sa tri metka — uključujući i egzekucijski hitac u usta — Više tužilaštvo mjesecima “provjerava” da li se radi o samoubistvu. Porodici se i dalje uskraćuju ključne informacije: potpuni obdukcioni izvještaj, listing telefonskih poziva, nadzorne snimke, pa čak i osnovne informacije o mogućim osumnjičenima.
Ovakvo ponašanje tužilaštva ne može se više posmatrati kao sporost sistema, već sve više liči na svjesnu i namjernu opstrukciju istine. Tužilaštvo, na čelu sa Katarinom Kljajević, u ovom slučaju ne samo da nije uradilo svoj posao, već svojim nečinjenjem aktivno doprinosi zataškavanju, sumnji i strahu koji se šire među građanima.
ZABRINJAVAJUĆI IZOSTANAK TRANSPARENTNOSTI
Za godinu dana nije održana nijedna konferencija za novinare kako bi javnost bila informisana: da li su ubice možda u bjekstvu? Da li se kriju u šumi? Jesu li prijetnja po druge građane? Šta se zapravo desilo sa Almirom Muharemovićem? Nema odgovora. Nema ni pitanja. Samo jeziva tišina.
Zar institucije koje bi trebalo da štite građane ne bi morale upravo to – da transparentno komuniciraju, da ublaže strah i sumnju? Umjesto toga, Više tužilaštvo bira zid šutnje, uprkos rastućem nepovjerenju i opravdanom bijesu javnosti.
ELEMENTI KRIVIČNE ODGOVORNOSTI?
Postavlja se pitanje: da li u postupanju tužilaštva ima elemenata krivične odgovornosti? Ako institucija namjerno ili iz grube nepažnje usporava ili sabotira istragu ubistva, štiti osumnjičene i blokira pristup informacijama — da li je to samo propust ili svjesno kršenje zakona?
Porodica je javno apelovala, a mediji mjesecima izvještavaju, ali bez ikakve reakcije. U drugim državama bi ovakva opstrukcija izazvala ozbiljnu istragu unutar samog tužilaštva. U Crnoj Gori — muk.
OVO NIJE ISTRAGA. OVO JE TIŠINA KOJA BOLI.
Poštovane tužiteljke Katarina Kljajević i Ljubica Ćaković, ovo što javnost gleda nije istraga. Ovo je institucionalna hladnoća pred zločinom koji vrišti za pravdom. Ovo je bol porodice koju ignorisanje i opstrukcija dodatno produbljuju.
Vrijeme je da dobijemo odgovore:
1. Ko je ubio Almira Muharemovića?
2. Zašto tužilaštvo krije informacije od porodice?
3. Da li se prikrivaju tragovi koji vode ka institucijama?
4. Ko i zašto pokušava da predstavi očigledno ubistvo kao samoubistvo?
Više tužilaštvo u Bijelom Polju, pod vođstvom Katarine Kljajević, mora biti pozvano na odgovornost. Ne samo profesionalnu — već i krivičnu, ukoliko se dokaže da je postojala namjera zataškavanja.
Pravda ne smije biti stvar izbora. Pravda je obavezna
ŠTA JE TUŽILAŠTVO BILO DUŽNO DA URADI (A NIJE)
1. Obavještavanje javnosti o ozbiljnom krivičnom djelu
Prema Zakonu o krivičnom postupku Crne Gore i praksi demokratskih društava:
U slučaju brutalnog ubistva, naročito ako počinioci nijesu identifikovani i nalaze se na slobodi, tužilaštvo je dužno da upozori javnost.
To uključuje:
Konferenciju za novinare odmah nakon pronalaska tijela i dobijenih obdukcionih nalaza.
Javno saopštenje putem medija da je počinjeno teško ubistvo i da se ubica/ubice nalaze u bjekstvu.
Apel građanima za pomoć i informacije, kao i podizanje opreza u slučaju da postoji rizik za druge.
Objašnjenje prirode zločina (bez ugrožavanja istrage), kako bi javnost znala da li postoji opasnost.
Ignorisanjem ovih obaveza, tužilaštvo je:
Zanemarilo bezbjednost građana,
Dalo prostor da se ubice slobodno kreću,
Poslalo poruku da je ubistvo nešto “što se može zataškati”.
2. Obavještavanje porodice – zakonska dužnost
Zakon jasno propisuje da:
Porodica ima pravo na pristup informacijama u vezi sa smrću člana porodice (posebno kada se sumnja na ubistvo),
Tužilaštvo mora da:
Redovno informiše porodicu ili punomoćnika o toku istrage,
Omogući uvid u obdukcioni nalaz (uz poštovanje procedure),
Komunicira s porodicom, uključujući davanje odgovora na pisane zahtjeve.
Ako porodica nije dobijala informacije, niti obdukcioni nalaz, niti listing poziva, niti snimke nadzornih kamera:
To je kršenje prava porodice,
I ozbiljan osnov za sumnju da se slučaj svjesno opstruiše i zataškava.
Related