Snijeg u bobovskoj zimi rijetka je pojava koliko i šišarke po bobovskim šumama, no i pored toga svake godine iznenadi one koji bi trebalo da ga uklanjaju sa puta prema selu pod Ljubišnjom

Bobovci su se poodavno negdje i pomirili sa činjenicom da asfaltni put do njihovog sela vjerovatno ni najmlađi njegovi stanovnici neće ugledati, a i da su u očima drugih oni sami za to krivci jer ljudi koji su bili na visokim političkim položajima a porijeklom su iz njihovog lijepog sela nijesu bili dovoljno dobro ili su bili loše vaspitani i odgajani da sebe i svoje potrebe stave prije svih drugih!

Ipak, ne mire se lako sa činjenicom da ni ono malo puta što imaju, kao da ne postoji! S proljeća i jeseni kiše ga odnose dio po dio, kamioni koji izvlače građu iz bobovskih šuma dovrše i ono malo što od njega ostane, a putarima je to uvijek nekako poslednji pravac u planovima sanacije… Kada se i desi da dođe na red, odradi se tek da se to pred neke izbore upiše kao plus lokalno vladajućim političarima, a ne na način kako bi to trebalo po pravilima i standardima građevinske i putarske struke. Bobovci i putnici namjernici s proljeća do jeseni tim i takvim putem nekada i nekako još i uspiju proći a da sa sobom vrate i sve dijelove vozila kojim su se zaputili, ali sa prvim snijegom situacija se mijenja iz korena. Svaka pahulja snijega za Bobovce, sada mahom staračka domaćinsta, predstavlja strepnju da će njihov put ostati neprohodan, a oni nemoćni da u trenucima kada im ljekarska pomoć bude neodložna istu i dobiju. Put za Bobovo je i tada poslednji na listi prioriteta, a opravdanja su razna… od nedostatka mehanizacije (koja inače vrlo revnosno i bez takvih nedostataka odnosi Bobovske šume), pa do nepostojanja puta odnosno prostora na kojima bi se ta mehanizacija okretala i manevrisala!? Čak i kada posle beskonačno mnogo poziva ili vapaja za pomoć nekoga kome je neophodna hitna medicinska nega, putari ipak stignu i u Bobovo, tu počinju novi problemi i nedoslednosti. Tako se dešava da putari očiste samo potez do Mekog dola, obrazlažući Bobovcima kako je regionalni put samo dotle, a ona tri kilometra puta kroz selo ka Žejici ili Zasadi recimo-lokalni. Možda bi to Bobovci naviknuti na surove uslove života i razne nepravde i prihvatili kao razložno objašnjenje da ne vide kako se ti isti čistači sa tog regionalnog puta zapute ka kući nekog Bobovca i po kilometar udaljenoj od tog puta. Rođački ili prijateljski putevi dakle nisu daleki, ali onih 3 km od kojih zavisi 10 domaćinstava koji u tom dijelu Bobova zimuju očito je daleko čak i ukoliko njima svakoga jutra treba da prođu jedini preostali učenici lokalne škole na Jelovom Panju koji izgleda od najranijih dana treba da shvate da su „krivi“ što su baš tu rođeni!

Poslednjih dana neki od Bobovaca svjedoci su vrhunca bahatosti i nemara lokalnih moćnika za njih i njihovo selo. Čistač koji je posle više dana i mnogo poziva i molbi izašao u Bobovo kako bi pročistio put kojim je teško bolesna mještanka trebala da dođe do ljekara, zaglavio se u nekoj od jaruga ispunjenih snijegom. Vozač je pokušavao da u pomoć dozove svoje pretpostavljene koji su i na njega očito zaboravili čim se zaputio Bobovu i ostavili ga bez pomoći. Oni jesu, ali ne i Bobovci kojima nikada nije bilo teško pomoći. Jedan od njih je svojom radnom mašinom priskočio u pomoć i u pokušajima da izvuče zaglavljeno vozilo pukla je osovina. Sjutradan je upućeno drugo vozilo kako bi nekako uspjelo osloboditi ono zaglavljeno, ali je po dolasku konstatovano da nema odgovarajuću sajlu kojom bi to i učinio. Ponovo je isti Bobovac koji je prethodnog dana ostao bez poluosovine, sad pozajmio sajlu ali je bilo neuspješno na kraju i sajla je ostala skroz potrgana i za dalje neupotrebljiva! Snjegočistač je tek narednog dana izvučen uz pomoć privatnika. Bobovac koji je svoju namjeru da pomogne platio gubitkom od 500 evra pozvao je posle nekoliko dana čelnike lokalnog preduzeća koje održava puteve smatrajući da bi bilo korektno da makar po pola snose troškove neophodnih opravki, no dobio je odgovor da to može jedino tražiti od dva vozača kojima je pomogao obzirom da oni njega kao preduzeće zvanično nikad nijesu angažovali!?

Kad već dođosmo do zvaničnog i zvaničnika-Bobovcima su posle gotovo 30 godina, ponovo uvedene poreske obaveze na zemljište koje koriste i objekte u kojima žive. Iz Bobovskih šuma dnevno se izvlače hiljade kubika šume pa i milioni evra koji odlaze ka nepoznatim pravcima. Bobovci vodu dobijaju iz Ljubišnje a vodovod održavaju sami, niko im ne odvozi smeće, griju se iz svojih šuma, ljekar im izađe kad može, a oni rijetko kad mogu proći njemu… od države kojoj plaćaju porez i koja nemilice uzima njihovu šumu Bobovci ne traže ništa, niti im šta treba-do puta kojim mogu proći, a oni će opet i po svaku cijenu svima pomoći!

Mještanin Bobova, zaseok Zasada

Radenko Rade Jakovljević