Putopis: Koznik – čuvar vjekova

  • 1 mjesec pre
  • 282 pregleda

Zna početak septembra da Pljevljima donese neki poseban mir. Poslije ljetnje vreve i gužve sve se nekako smiri, utiša, grad počne da lagano tone u san. Studenti, ljudi koji su dolazili na ljetnji odmor u Pljevlja, turisti i svi ostali polako odlaze iz grada, a u gradu ostaju samo stalni stanovnici koji u ovim septembarskim danima po lokalima prepričavaju doživljaje iz ljeta koje polako prolazi, žaleći se na dosadu i učmalost koja sledi. A ne bi trebalo da bude tako! S obzirom na sve prirodne ljepote, istorijske i kulturne znamenitosti na teritoriji naše opštine dosada ne dolazi u obzir. Potrebno je samo pokrenuti se i ništa više. Na primer, ako biste Pljevljake pitali da li na teritoriji Pljevalja postoji neki srednjovjekovni grad ili utvrđenje većina bi vam odgovorila odrično. Takav je bio i moj prijatelj Stevo, inače veliki zaljubljenik u fotografiju, koji jednostavno nije mogao da vjeruje da negdje na teritoriji našeg grada može postojati srednjovjekovno utvrđenje. Zato sam odlučio da mu dokažem suprotno.

Septembarski dan kao stvoren za putovanje i boravak u prirodi. Prelijep sunčan dan, toplo je, ali se u vazduhu osjeća miris jeseni. Lagani povjetarac doprinosi još više osjećaju da se jesen neumoljivo približava, dok poneki oblačak na vedrom nebu budi sumnju da do kraja dana može biti i kiše, kao i mnogo puta ovoga ljeta. Sjedamo u auto i krećemo ka našem odredištu. Poslije nešto manje od pola sata lagane vožnje stižemo do Mataruga. Skrećemo putem pored škole, velike žute zgrade koja dominira centrom Mataruga i krećemo u pravcu Kozice. Vozimo se asfaltiranim, ali prilično lošim putem prepunim rupa. Pretpostavljamo da je put uništila teška šumska mehanizacija jer u okolini puta vidimo mnogo posiječenih stabala i šumskih puteva kojima se izvlači građa. No, ni taj prizor ne može umanjiti ljepotu krajolika kroz koji prolazimo. Poslije desetak minuta vožnje asfaltirani put se naglo prekida i počinje makadam. Nakon nekih pedesetak metara pređenog makadama parkiramo se ispod puta, kraj prvih kuća na koje nailazimo i izlazimo iz auta. Lagano krećemo seoskim putem i nakon nekog vremena odlučujemo da skrenemo sa njega i krenemo kroz livade jer nam je bliže, a i pogled je ljepši. Nailazimo na vidikovac sa koga puca pogled na Kozicu koji je riječima teško opisati. Sva ljepota sjevera Crne Gore na jednom mjestu. Planinski vrhovi u pozadini, ispred nas uređene planinske livade marljivih seljaka prošarane kućama, plavo vedro nebo sa ponekim oblakom… Prizor iz bajke. Govorim Stevu da se naš cilj, zidine srednjovjekovnog grada Koznika, u narodu poznatog kao Jerinin grad, nalazi na uzvišenju iznad seoskog groblja, ali da se ne vidi jer ga zaklanjaju krošnje stabala i lijeski. Iako ne vjeruje i misli da se šalim, zadovoljan je jer se nalazimo u rijetko lijepom prirodnom okruženju i svaki trenutak koristi da napravi neku dobru fotografiju. Spuštamo se nizbrdo kroz livade, nailazeći na stabla jabuka i divljih krušaka… Eh! Odavno nisam jeo divlje kruške, godine su prošle, pa sam im i ukus zaboravio. A ukus je savršen! Nadamo se da nam vlasnik kruške neće zamjeriti zbog nekoliko pojedenih krušaka. Veoma brzo se spuštamo u dolinu, dolazimo do seoskog groblja, otvaramo staru i prilično razvaljenu kapiju koja se nalazi pored groblja i livadom krećemo ka uzvišenju na kome se nalazi Koznik.

Tek kad smo prošli seosko groblje i krenuli ka uzvišenju počeo se pojavljivati prizor zbog koga smo došli. Ostaci starog zida su se stidljivo pojavljivali između krošnji lijeski i drveća, postajući sve veći dok im prilazimo. Stevo je konačno uvidio da se nisam šalio i nije mogao da sakrije ushićenje i oduševljenje prizorom. Sa lijeve strane, ispod jedne stijene vidimo klupu i informativnu tablu, pa im prilazimo kako bi pročitali šta piše. Istorijat grada i sta piše vam neću pričati. To možete naći na internetu ili još bolje, sami doći, pročitati i vidjeti. Međutim, mnogo važniji od istorijskih činjenica o ovom gradu jeste doživljaj i osjećaj koji njegovi ostaci donose svakom posjetiocu. Polako prilazimo zidinama koje sad izgledaju mnogo impozantnije, iako prilično urušene. Zakoračivši u unutrašnjost zidina, kao da smo zakoračili u neko drugo vrijeme. Ispred nas se pruža pogled na Kozičku rijeku i brda prekoputa. Na par metara od naših nogu se još vide ostaci nekadašnjeg bunara. Konstatujemo kako je šteta što je sve zaraslo šibljem i lijeskama i koliko bi bilo ljepše da je sve iskrčeno. Krećemo se lagano uz same ostatke nekadašnjeg zida pazeći da se ne okliznemo i padnemo na njih jer je opasnost od urušavanja više nego realna. Jednom sam negdje pročitao da do dana današnjeg nije utvrđeno koji vezivni materijal, odnosno koja vrsta maltera  je upotrebljavana za zidanje ovog grada. Sve to daje još veću dozu misterije i uljepšava prizor sa kojim se susrećemo. Svuda oko nas su ostaci kamenih blokova i zidova, visine od nekoliko redova blokova pa do par metara. Razgovaramo kako bi ovo u razvijenim državama bilo valorizovano, kako bi se moglo renovirati, urediti, postati turistička atrakcija, uposliti stanovnike Kozice… No, to čeka neko drugo vrijeme i druge ljude. Poslije nekoliko fotografija krećemo kroz šiblje, kozijom stazicom ka samom vrhu grada. Uz malo pažnje i planinarskog umijeća stižemo do samog vrha. To je već nešto posebno, riječima teško opisivo. Sama visina na kojoj se nalazimo, pogled koji se pruža ispod nas, energija, saznanje da je neko prije toliko vremena na ovakvoj lokaciji uspio da sazida utvrđenje. Nalazimo se pored ostatka zida malo visočijeg od jednog metra, ali očuvanog, sa drvenim ostacima i fasadnom sigom koja je lijepljena na kamenje. Stajemo da se silkamo pored njega, a strepimo da ne padnemo niz liticu par stotina metara visoku pored samog zida. Pokušavamo da zamislimo kako je i ko uspio da na ovako nepristupačnom mjestu napravi ovako nešto, koliko je života izgubljeno dok se baš taj zid zidao. Sjedamo pored njega, odmaramo i kao da možemo da čujemo žagor srednjovjekovnog grada, kovače koji kuju mačeve od gvožđa iz obliznjeg rudnika gvožđa, vlastelu, kmetove, odjeke nekih davnih bitaka, napada i odbrana grada… Ne ide nam se odavde, mogli bi tu ostati čitavu vječnost, ali moramo početi da razmišljamo o odlasku. Polako se pakujemo i krećemo nazad, obećavajući da ćemo opet doći.

Poštovani čitaoče, nadam se da ćeš se odlučiti da jedan dan bez obaveza provedeš tako što ćeš posjetiti Koznik, odnosno Jerinin grad u selu Kozici. Vrijeme, vremenske prilike i ljudska nebriga ne idu u prilog ovom dragulju Pljevalja i Crne Gore. Nesporno je da će za kratko vrijeme nestati svaki trag ovog srednjovjekovnog grada i da će se sve pretvoriti u hrpu kamenja ukoliko država nešto ne preduzme. Po pričama starijih mještana, samo prije pedesetak godina građevina je bila mnogo očuvanija i imalo se mnogo više vidjeti. Zato, uzmi djecu za ruke i povedi ih da vide ovaj prelijepi istorijski dragulj kako bi znala da su i Pljevlja nekada imala ostatke srednjovjekovnog grada na kojima bi im pozavidjeli mnogi gradovi. Lijep doživljaj, osjećaj i prizor su zagarantovani.

Autor: Miljan Obrenić

Copyright © 2020 PV Informer. Sva prava zadržana.