Foto: PV Informer

Priča o Rudaru i rukometu u Pljevljima prerasla je okvire jednog incidenta – ona je postala simbol borbe za dostojanstvo malih sredina u crnogorskom sportu

Nakon incidenta na utakmici rukometaša Rudara iz Pljevalja i Budućnosti iz Podgorice, uslijedile su drakonske kazne koje su šokirale sportsku javnost u Pljevljima. Dešavanjima prije meča, na meču i nakon meča se posebno bavio pvportal.me, čiji tekst prenosimo integralno:

-Disciplinski epilog mnogo govori o odnosu sportskih vlasti prema klubovima iz manjeg sredine: trener Rudara Nedim Selmanović odstranjen je iz svih takmičenja pod okriljem Rukometnog saveza Crne Gore (RSCG) na čak tri godine, a klubu iz Pljevalja izrečene su visoke novčane kazne. Zbog Selmanovićevog ponašanja Rudar mora platiti 1.500 eura, uz dodatnih 1.200 zbog ulaska publike na teren i 600 za predmete bačene na parket. Uz to, jedan od najboljih igrača ekipe, Dragan Jelušić, suspendovan je na pola godine zbog izjava na račun sudija nakon meča. Nasuprot tome, podgorička Budućnost je prošla gotovo neokrznuto – samo 800 eura kazne jer je njihov trener sakupio višak žutih kartona. Ovakav nesrazmjer u sankcijama dodatno je produbio ogorčenje Pljevljaka i učvrstio percepciju da se njihov klub sistematski marginalizuje i potkrada na nacionalnoj sceni.

Skandal i oštre kazne – kome služe pravila?

Utakmica koja je odlučivala o drugom mjestu u Prvoj ligi završena je prekidom i teškim posljedicama po Rudar. Incident je eskalirao u 19. minutu, kada su sporni sudijski potezi doveli do rasprave, a zatim i fizičkog sukoba na terenu. Prema zvaničnom zapisniku, trener Selmanović je nakon dobijenog žutog kartona u afektu udario sudiju, gađao ga flašom vode i čak uputio prijetnje arbitrima. Takvo ponašanje zaslužuje osudu – disciplina mora postojati. Ipak, postavlja se pitanje: da li je zabrana rada u sportu do 2028. godine proporcionalna prestupu, ili je riječ o demonstraciji sile Saveza nad klubom iz „zabačene“ sredine? Kazna od tri godine djeluje nezapamćeno stroga – praktično uništava karijeru mladog trenera i ostavlja Rudar bez ključnog stručnjaka. Uz to, finansijski udar od ukupno 3.300 eura kazni prijeti da optereti budžet kluba koji se ionako finansira skromnim javnim sredstvima. Takođe zemlja koja hoće u Evropsku uniju, kao i „dobra stara vremena“ zbog verbalnog delikta, tačnije izrečenih činjenica dozvoljava da ljudi koji su na čelu Saveza, koji su tukli sudije i publiku, mladog Dragana Jelušića udalje iz rukometa pola godine. Da pola godina za izrečenu istinu.

Dok se Rudar drakonski kažnjava za ispade frustracije, sudije koje direktno utiču na rezultate prolaze znatno blaže, sankcionisan je simbolično i samo statistički. Ovakav disbalans u disciplinskim mjerama šalje poruku da pravila nisu jednaka za sve – što je opasno za integritet takmičenja.

Šta više, ostaje gorak utisak da se kažnjavanjem Rudara želi skrenuti pažnja sa uzroka incidenta. A uzrok leži u suđenju koje pljevaljski klub i publika ocjenjuju pristrasnim i nepravdnim. Utakmicu je sudio par iz Podgorice, ili u ranijim slučajevima iz Cetinja, što u očima Pljevljaka nije slučajnost već pravilo. Podsjetimo, samo nekoliko nedjelja ranije Rudar je ispao iz trke za titulu upravo poslije jedne kontroverzne završnice protiv Lovćena. Tada je Lovćen u Pljevljima pobijedio 31:30 golom u posljednjim sekundama, a kompletan sudijski i delegatski tim bili su sa Cetinja – grada odakle je i klub pobjednik. Rukovodstvo Rudara tada je reagovalo nezapamćeno oštro: u javnom saopštenju optužili su „katastrofalno suđenje“ i „grubo kršenje pravila na našu štetu“ od strane sudija i delegata, aludirajući da je riječ o organizovanoj sudijsko-delegatskoj grupi koja djeluje protiv njihovog kluba. „Kap je prelila čašu i ne smije se više ćutati. Ne samo zbog RK Rudar, već zbog rukometa i sporta uopšte kako u Pljevljima, tako i u cijeloj Crnoj Gori,“ poručili su tada iz Rudara. Pozvali su čelnike Rukometnog saveza da najstrože kazne one koji su „ugrozili rukomet u našoj državi“ – misleći pritom prije svega na pristrasne arbitre. Taj vapaj iz provincije odjeknuo je među ljubiteljima sporta kao signal dugogodišnje nepravde.

Sistematsko potkradanje i marginalizacija Pljevalja

Oštre riječi pljevaljskog kluba nisu došle iz obijesti, već iz nagomilanog osjećaja nepravde. Pljevlja s pravom važe za grad sporta, posebno rukometa, sa tradicijom dužom od mnogih centara moći. Još daleke 1964. godine upravo je pljevaljski Rudar postao prvi crnogorski muški klub u elitnom rangu jugoslovenskog rukometa. U to vrijeme Pljevlja su bila rukometni centar gdje je na otvorenim terenima utakmice pratilo i po nekoliko hiljada gledalaca. Danas, šest decenija kasnije, Rudar i dalje okuplja značajnu publiku – oko 1.500 gledalaca prati njihove mečeve u dvorani „Ada“, više nego što skupe svi ostali prvoligaški susreti zajedno.Takva lojalna baza navijača i sportski ponos obavezuju, ali čini se da ne impresioniraju one koji vode crnogorski rukomet.

Pljevljaci su ubijeđeni da njihov klub trpi sistematsku nepravdu „za zelenim stolom“. Svaka sporna sudijska odluka i svaki sporni karton doživljavaju se kroz tu prizmu. Njihov revolt nije samo lokal-patriotski prkos, već i borba za ravnopravan tretman u okvirima jedne male države gdje sportska moć gravitira ka Podgorici i Cetinju. Kada službena lica na utakmici donose odluke na štetu Rudara, u Pljevljima se to doživljava kao dio šireg obrasca marginalizacije sjevera Crne Gore. Iz Rudara zato otvoreno pitaju: „Hoćemo li da igramo rukomet na terenu ili treba da neko završava za stolom?“. Ta rečenica, kojom je Rudarovo saopštenje kulminiralo, odražava osjećaj da se ishodi utakmica prečesto odlučuju van parketa – kroz sudijske namjerne greške, delegatske izvještaje i kabinetske odluke, a ne sportskom borbom. Za jedan ponosni sportski kolektiv, to je poražavajuće.

Posebno boli percepcija da Rukometni savez Crne Gore ne stoji iza klubova van centara moći, već možda i sam doprinosi njihovoj degradaciji. Da li se RSCG zapitao kakvu poruku šalje drakonskom kaznom treneru Rudara? Umjesto da pokuša smiriti tenzije i uvažiti kontekst (moguće greške sudija koje su prethodile incidentu), Savez je posegnuo za najtežom mjerom, gotovo uništivši jedan klub u nastojanju da „sačuva autoritet“. Time je produbljena sumnja da se prema Rudaru i Pljevljima odnosi kao prema remetilačkom faktoru koga valja disciplinovati, umjesto kao ravnopravnom članu sportske porodice. Rudar je nakon decenija stagnacije tek posljednjih sezona stao rame uz rame s Lovćenom, Budvanoskom Rivijerom, Budućnosti u vrhu crnogorskog rukometa, što je ogroman uspjeh za klub koji se nedavno borio i za goli opstanak. Podsjetimo, prije par godina Rudar je jedva sastavljao kraj s krajem – zbog finansijskih problema bio je pred istupanjem iz lige 2021. godine. Igrači su igrali za minimalne naknade, a opstajalo se entuzijazmom i uz pomoć lokalne zajednice. Uprkos tome, Rudar je iznikao u konkurentan tim koji osvaja medalje u prvenstvu. Zar je odgovor na taj sportski preporod trebalo da bude – suspenzije, novčane kazne i ponovno guranje u ponor?

Lokalna zajednica i država: između podrške i ignorisanja

Ovaj slučaj otvara i pitanje šire odgovornosti – šta čine lokalna i državna vlast da zaštite sportske kolektive koji funkcionišu zahvaljujući javnom novcu? Pljevlja izdvajaju značajna sredstva za sport: opštinski budžet za sport, od čega dobar dio ide upravo klubovima poput FK i RK Rudar i druge. To znači da građani Pljevalja direktno finansiraju svoje šampione, očekujući zauzvrat pošten tretman i sportski ponos. Kada se desi da njihov klub bude, po opštem osjećaju, oštećen i ponižen, nije oštećen samo jedan privatni subjekt već i cijela zajednica koja ga podržava. Lokalna vlast bi u takvim trenucima morala dići glas – da zatraži objašnjenja od Saveza, da apeluje na fer suđenje, pa i da razmotri da li ima smisla ulagati budžetski novac u takmičenja u kojima unaprijed nijesu obezbijeđeni jednaki uslovi za sve. Za sada, takve reakcije izostaju: čelnici opštine Pljevlja nisu se javno oglasili povodom skandala, dok klub ostaje prepušten sam sebi i medijskom pritisku. Ćutanje institucija na ovakvu nepravdu samo dodatno obeshrabruje sportske entuzijaste u manjim sredinama.

Ni na državnom nivou slika nije bolja. Vlada Crne Gore voli da se pohvali ulaganjima u sport, ali ta ulaganja često završe u rukama povlaštenih. Primjer je nedavna odluka Vlade da iz budžetske rezerve izdvoji 200.000 eura Rukometnom savezu (za potrebe ženske reprezentacije) i 100.000 eura KK Budućnost Voli iz Podgorice. Naravno, ulaganje u nacionalne selekcije i vrhunske klubove samo po sebi nije sporno – ali upada u oči da se državni novac promptno nalazi za one bliske centru moći, dok sport u Pljevljima opstaje uglavnom zahvaljujući lokalnim entuzijastima i rudarskom hljebu. Rukometni savez, kao korisnik tog državnog novca, morao bi voditi računa o ravnomjernom razvoju rukometa u čitavoj zemlji, a ne samo o interesima nekoliko klubova koji su tradicionalno bliski strukturama koje je ustoličola predhodna vladajuća garnitura i koje ova sadašnja vlastiz nekog razliga čuva. Ovim se stvara se klima nepovjerenja i osjećaj drugorazrednosti kod sportskih kolektiva van Podgorice. Nije tajna da su pojedini funkcioneri u sportu ujedno i ljudi sa snažnim političkim vezama i van pokitičkim vezama koje su na ivici zakona– ali sport ne smije postati poligon za njihov uticaj nauštrb far pleja. Favorizovanje „naših“ klubova i pojedinaca po partijskoj ili gradskoj liniji izdaja je sportskih vrijednosti.

Pljevlja, kao i drugi manji gradovi u Crnoj Gori, ne traže milostinju već jednake šanse. Očekuju da sudije sude nepristrasno bez obzira odakle dolaze, da Savez jednako kažnjava nedolično ponašanje svuda, a ne selektivno, te da se državni sportski fondovi raspoređuju pravedno. U protivnom, sportski kolektivi iz unutrašnjosti biće dovedeni u pitanje – ako se ovakva praksa nastavi, klubovi poput Rudara mogli bi izgubiti volju za takmičenjem u ligi gdje se osjećaju nepoželjnima. Time bi najviše izgubila Crna Gora i njen sport, jer se uspjeh jedne države u sportu mjeri širinom baze i ravnomjernošću razvoja, a ne samo sjajem nekoliko privilegovanih ekipa.

Zaštita sporta u Pljevljima kao test pravde

Priča o Rudaru i rukometu u Pljevljima prerasla je okvire jednog incidenta – ona je postala simbol borbe za dostojanstvo malih sredina u crnogorskom sportu. Oštar i kritički ton kojim Pljevljaci sada govore nije izraz neprijateljstva prema sportskim institucijama, već vapaj za pravdom i za očuvanjem onoga što sport čini važnim: jednakost u takmičenju. Rukometnom savezu Crne Gore ovo treba da bude poziv na introspekciju. Umjesto da se periferija doživljava kao remetilac, treba je posmatrati kao vitalni dio sportskog sistema kojem treba pružiti ruku, ne samo disciplinsku palicu. Zaštititi sport u Pljevljima znači zaštititi i budućnost crnogorskog sporta – da svaki talenat, svaki klub i svaki grad imaju pravo na fer šansu. Bez Pljevalja, Berana, Bijelog Polja, Nikšića i drugih „manjih“ sredina, crnogorski sport bi bio siromašan i skučen u granice jednog grada.

Na kraju, ostaje nada da će se glas razuma ipak čuti. Rudarove kazne treba da budu posljednje takve disproporcionalne mjere, a ne presedan. Potrebno je obnoviti dijalog između kluba i Saveza, uz posredovanje i garancije državnih sportskih organa ako treba, kako bi se osiguralo da se ovakve situacije više ne ponove. Pljevlja zaslužuju da njihovi sportski heroji igraju rukomet na terenu, a ne da budu matirani za zelenim stolom. U interesu i rukometa i sporta u cjelini, vrijeme je da se zaštite sport u Pljevljima – jer zaštititi Rudar znači zaštititi princip da je sport isti za sve, bilo u glavnom gradu ili u najudaljenijem uglu naše države. Bez tog principa, svaki trofej gubi sjaj, a svaki poraz postaje više od sportskog neuspjeha – postaje poraz pravde.

Vrijeme je za reakciju lokalne uprave, Vlade, poštenih ljudi koji žele promjene…. ili to ili ko poslednji ostane neka gasi svijetlo u Pljevljima. Poltronski je ćutati…