Zaposleni u Crnoj Gori u prosjeku nedjeljno rade 44,4 sata nedjeljno, dok njihove kolege na nivou Evropske unije na poslu sedmično provedu 36,2 sata, pokazuju podaci Eurostata. Ipak, iako se u Crnoj Gori radi duže, pa čak i iznad gornje granice od 40 radnih sati nedjeljno kako propisuje Zakon o radu, daleko smo od dobrih plata, jer kod nas se računa da je srećan zaposleni koji prima prosječnu platu od oko 520 eura, koja čak i ne pokriva troškove potrošačke korpe. Takođe, crnogorska minimalna zarada je svega 222 eura, ali za nju se kod nas radnik mora truditi mnogo više nego u EU. Luksemburg je zemlja slična Crnoj Gori po broju stanovnika, ali ne i po standardu zaposlenih. U toj državi je minimalna plata oko 2.150 eura, a prosječna radna sedmica im traje 37,6 sati. U Irskoj je minimalna plata oko 1.650 i rade u prosjeku 35,2 sata, dok se u Holandiji u prosjeku radi 29,3 sata, a minimalac im je oko 1.630 eura.

Od država Evrope samo se u Turskoj radi duže nego u Crnoj Gori gdje zaposleni na poslu provedu u prosjeku 46,4 sata. Balkanske države su inače mjesta u kojima se, prema podacima Eurostata, radi najviše pa je taj nedjeljni prosjek u Srbiji 42,3 sata, Makedoniji 41,3, Rumuniji 40,5, Bugarskoj 40,4, Hrvatskoj 39,6, Sloveniji 39,1, a Grčkoj 38,6. Ali, plate su daleko od onih u Zapadnoj Evropi gdje se radi za četiri i više sati manje.

Građanski aktivista Nikola Grdinić kaže da podatak da ljudi u Crnoj Gori u prosjeku rade više od 40 sati nedjeljno i ne bi bio strašan ako bi bili adekvatno plaćeni za to, međutim, to nije slučaj kod ogromne većine zaposlenih. Odgovornost za ovakvo stanje, kako smatra Grdinić, treba tražiti kod Uprave za inspekcijske poslove.

U Zakonu o radu su jasno definisani pojmovi punog radnog vremena, prekovremenog rada i rasporeda radnog vremena, pa tako, na primjer, inspektori prilikom kontrole, prostim uvidom u nedjeljni raspored rada, ugovore o radu, platne liste zaposlenih, mogu utvrditi kršenje Zakona o radu. Prvenstveno na onim mjestima gdje je organizacijom rada očigledno da zaposleni rade više od osam sati dnevno i/ili imaju jedan slobodan dan sedmično. Moje je mišljenje da, nažalost, inspekcijska kontrola radnog mjesta u većini slučajeva nema za cilj sistemsko popravljanje uslova rada i zaštitu prava zaposlenih, već dominantno materijalno sankcionisanje poslodavaca. Takva praksa je otvarala prostor korupciji i raznim zloupotrebama, pa mnogo radnika nema dovoljno znanja o svojim pravima i osjeća se nezaštićeno, dok mnogo poslodavaca ima osjećaj da može korumpirati inspektore ili da puneći državni budžet kaznom za kršenje Zakona o radu ustvari „kupuju mir na određeni period”. Rješenje ovog problema bi ubuduće trebalo da se rodi upravo kroz stvarno pokretanje državnih institucija koje svoje nazive nisu opravdavale – navodi Grdinić.

Prema riječima Veska Pejaka, Alternativa Crna Gora je prije godinu imala istraživanje koje je pokazalo sličan podatak, odnosno da naši radnici rade duže od zakonskog maksimuma, najmanje četiri sata. Ističe da taj prekovremeni rad nije plaćen, a većina zaposlenih radi po sistemu „dok se posao ne obavi”.

Kod nas zaposleni rade i subotom i to se ne plaća, iako bi trebalo. Ovo znači da većina radnika u Crnoj Gori radi besplatno za svog poslodavca nedjelju dana! Neplaćenih šest dana koje niko ne računa. Ono što je moj plan i plan Alternative je da se uvedu strožije inspekcije koje će kontrolisati rad radnika subotom. Na taj način će se neplaćeni radni dani smanjiti na samo prekovremene u toku dana – zaključuje Pejak.

Nismo neradnici

Grdinić dodaje da možda prosjek od 44,4 radnih sati nedjeljno ruši mit o Crnogorcima kao neradnicima, ali će gore biti ako budemo prepoznati kao neplaćeni „veliki radnici”. Pejak upozorava da sve dok radnici besplatno rade za svog poslodavca, on ih neće cijeniti.

Niko ne cijeni besplatne stvari. Tek kad radnici budu počeli da naplaćuju svoj rad pojaviće se ozbiljni poslodavci. Tu mora da se uključi država. Ona mora da vrši strogu kontrolu i da strožije i ozbiljnije kažnjava poslodavce koji ne plaćaju svoje radnike. Trenutno se radnici u privatnom sektoru tretiraju kao robovi. Plate za koje rade su dovoljne samo za preživljavanje. To ne može tako – zaključuje Pejak.