Romski snovi o sreći u naselju na obodu deponija laporca i smeća

    3 godine pre 1512 pregleda Izvor: PV Informer
KEMAL PAJEVIĆ –

U Pljevljima lijep, sunčan decembarski dan što je veoma neuobičajeno za grad u kome se magla često razilazi tek oko podneva. Iz pljevaljske kotline pogled puca prema okolnim brdima, posebno prema Trlici na kojoj se nalazi ogromna deponija laporca, transportovana iz utrobe rudničkog kopa. U okviru deponije laporca i lokalna deponija smeća, a u neposrednoj blizini je i Romsko naselje izgrađeno prije nešto više od deceniju sredstvima njemačke humanitarne organizacije „Help“.

Asvaltni put krivuda nekoliko kilometara uz brdo do Romskog naselja. Ispod ogromne deponije poredano 10 manjih kuća. Po običaju romska djeca prva otkriju neznance znatiželjna da što prije otkriju razlog posjete. Iako je decembar nisu prikladno obučeni, razbarušene crne kose i krupnih crnih dječačkih očiju ali sa puno pitanja na koje očekuju odgovor. Ubrzo iz kuća pristižu i stariji. Najviše ih je Roma iako ima i nešto malo Egipćana. Kao po običaju prvo govore o teškom životu u naselju koje se nalazi u neposrednoj bliizini gradske deponije smeća, bez vode, koja im se iz grada povremeno doprema cisternama kao i minimalnim materijalnim prihodima. Romsko naselje broji oko 60 članova od kojih su više od jedne trećine djeca. Za romsku djecu redovno dolazi školski autobus iz grada.

Na licima starijih stanovnika ovog neuslovnog naselja se jasno očitavaju sve teškoće ljudskog preživljavanja. Rome inače kroz istoriju život nije nikad mazio jer su mnogo puta nailazili na socijalnu isključivost i nerazumjevanje u sredinama u kojima su bitisali. Obično su smještani na obodima gradova a oni koji su bili čergari obilazili su gradske sredine, spavali pod šatorima i često tražili novac, garderobu i hranu od lokalnog stanovništva. Ipak bez obzira što su često prihvatali običaje i jezik lokalnog stanovništva Romi su u velikoj mjeri uspjeli sačuvati svoju vjeru, kulturu i običaje.

Romi iz Romskog naselja na Trlici kod Pljevalja su se većinom doselili u vrijeme oružanih sukoba na Kosovu i Metohiji 1999. godine. Svaka porodica je posebna životna priča. Ali ono što ih spaja to je da su većinom rodbinski povezani i da su teška srca napustili svoju rodnu grudu gdje su imali svoje kuće i imanja.

Prvi koji je došao u ovaj rudarski grad na sjeveru Crne Gore još prilikom prvih ratnih dešavanja prilikom raspada Jugoslavije bio je Isen Berišaj iz Istoka. Crna Gora je u to vrijeme bila mirna oaza, dok je u okruženju bjesnio rat. Napustio je kuću i imanje na Kosovu i sa porodicom stigao u Pljevlja. Kako kaže jedno vrijeme je radio u lokalnom komunalnom preduzeću. Oko njega su se kasnije u naselju okupili mnogi rođaci koji su izbjegli 1999. godine sa Kosova i Metohije.

Posebna priča je Kajtazi Ljerije koja je imala kuću u Istoku blizu Dubravskog zatvora, porodično imanje na kome je uzgajala ovce i koze i sa brojnom porodicom življela mirnim životom. Sve se promjenilo 1999. godine kad je sa svojim ukućanima preživljela NATO bombardovanje i sukobe regularne vojske i pobunjenika u blizini Drenice. Sa suprugom i šestoro djece je krenula pješke kroz šume, da bi iscrpljeni posle izvjesnog vremena stigli do Kule kod Rožaja. Prihvatila ih je, nahranila i smjestila u jednoj školi vojska i policija, da bi sledećeg dana autobusom stigli do Podgorice. Posle 4 godine boravka u Podgorici u lošim uslovima, dobrim dijelom u šatorima, doselila se sa porodicom u Romsko naselje u Pljevljima gdje je imala rodbinu. Kako to život zna da zakomplikuje u međuvremenu joj umire suprug i ostavlja da se sa 60 eura socijale i bolesnom kćerkom bori za mnogobrojnu porodicu.

Slična je priča i Ferizi Mirsade koja je takođe na Kosovu imala kuću i porodično imanje i sa suprugom i osmoro djece življela u Peći u slozi sa albanskim stanovništvom. Ratna dešavanja su sve promjenila, pa su bez igdje ičega krenuli u Crnu Goru i nastanili se u Romskom naselju u Pljevljima gdje su imali rodbinu. U naselju je rodila još četvoro djece. U međuvremenu joj umire suprug koji je teško podnosio gubitak rodnog kraja, pa je sa 12-oro djece ostala da se bori sa teškim životnim iskušenjima.

Jedina Egipćanska porodica u naselju na Trlici je porodica Mustafe i Kastriota Murataja koji su prije rata življeli u selu na nepuna 2 kilometra od Peći. Ratna dešavanja su ih natjerala da napuste rodni kraj gdje su do početka rata življeli u slozi sa tamošnjim stanovništvom.

Svi u naselju govore romski, albanski i jezik kojim se govori u Crnoj Gori. Romi koji su kroz istoriju bili poznati kao narod koji je posebno volio slobodu, pjesmu, veselje i bez obzira na velika iskušenja čuvao svoju vjeru i tradiciju i dalje luta zemaljskim prostranstvima za srećom koja im je uvijek bila opsesija. Tako je i u ovom pljevaljskom naselju ali im je ta toliko potrebna sreća još daleko od njihovih želja.

Ništa nije ostalo od patrijahalnog načina života, običaja prilikom ženidbe ili udaje, kulturnog života Roma bar na ovim prostorima. Danas nema uslovljavanja prilikom sklapanja brakova a mladi Romi se rano osamostaljuju i formiraju svoje porodice. Romi i Egipćani u izbjegličkom naselju u Pljevljima su islamske vjere i poštuju vjerske običaje iako mnogi slave i Đurđevdan i običaje koji su vezani za tu slavu.

Ono što je sigurno je da kroz istoriju nema mnogo dokumentovanog o životu Roma, dok su filmovi u kojima je predstavljen život Roma, posebno čergara, njihov slobodarski duh i opstajanje kroz vrijeme u najtežim iskušenjima, njihovi običaji, ljubav prema pjesmi i muzici su izgleda najbolji i jedini način da se iskaže osoben način življenja.

Nažalost u današnjem načinu života romskih porodica, makar onih malobrojnih na sjeveru Crne Gore, malo je od toga ostalo. Pokušaj da se ovim napaćenim ljudima dotakne duša i da pokažu svoja unutrašnja osjećanja što je bio i razlog posjete ovim ljudima koji su na marginama društva sveo se na priču o preživljavanju.

Malo toga je ostalo od onoga po čemu su bili poznati a njihov turobni život najbolje oslikavaju njihova ogrubljela lica i tužne životne priče. Život na deponiji laporca sa koga sa prvim vjetrom ogromna prašina pokriva kuće romskih porodica koje su u dosta lošem stanju, kao i dim sa obližnje deponije smeća, preživljavanje od sakupljanja sekundarnih sirovina uz povremenu pomoć države su pravi pokazatelj odnosa društva prema ovoj ljudskoj populaciji. Vjerovatno je u većim crnogorskim gradovima situacija nešto drugačija ali život romskih porodica koji su odlučili da žive na sjeveru države je vječita borba za preživljavanje posebno u surovim zimskim danima.

Za utjehu samo poneki vragolasti osmjeh i sjaj u očima romske djece, koja ne dozvoljavaju da im težak život, koliko toliko uništi odrastanje. A toga sjaja u očima starijih odavno nema. Ostaje nam jedino da ponekad sa sjetom ponovo pogledamo filmove koji su govorili o životu ovih ljudi kojima je sreća i bolji život vječiti san.

Autor urednik u redakciji:Kemal Pajević