Rusija posjeduje tri vrste oružja za masovno uništenje – nuklearno, biološko i hemijsko. Jedna je od pet država s nuklearnim oružjem priznatih prema Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja. Od oko 14.000 komada nuklearnog oružja, koliko se procjenjuje da ga ima u svijetu, Rusija posjeduje više od pola.

Tačan broj nuklearnih bojnih glava je državna tajna, pa je stvar nagađanja. No, Federacija američkih naučnika procjenjuje da Rusija posjeduje oko 6800 komada, dok Sjedinjene Države imaju 6185. Rusija i SAD imaju po 1600 aktivnih strateških nuklearnih bojevih glava.

Sovjetski Savez dosegao je 1986. godine vrhunac zaliha od oko 45.000 nuklearnih bojevih glava.

U kojim okolnostima Rusija predviđa korištenje nuklearnog oružja?

U takvom odnosu snaga, nema sumnje da bi Rusija mogla nuklearnim oružjem napasti Ukrajinu koja ga nema. Nameće se samo pitanje u kojim okolnostima bi to mogla učiniti.

Ruski predsjednik Vladimir Putin u četvrtak je upozorio Zapad da bi pokušaj ometanja ruske invazije na Ukrajinu doveo do „posljedica s kojima se nikada nije suočio u svojoj istoriji“.

Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian, upitan je li Putinovo upozorenje zapravo nuklearna prijetnja, odgovorio je potvrdno.

„Da, nego mislim da Vladimir Putin takođe mora shvatiti da je Atlantski savez nuklearni savez. To je sve što ću reći o ovome“, rekao je Le Drian u četvrtak na francuskoj televiziji TF1.

Posjedovanje nuklearnog oružja državama pruža sigurnost, odnosno zaštitu jer će se malo koja zemlja, čak i nuklearna sila, odlučiti napasti drugu nuklearnu silu.

Brojni analitičari smatraju da je Ukrajina pogriješila kada je, uz garancije sigurnosti koje je dobila od Rusije, SAD-a i Velike Britanije, pristala sav svoj arsenal nuklearnog oružja predati Rusiji. U vrijeme raspada SSSR-a Ukrajina je bila treća nuklearna sila po količini nuklearnog oružja.

Jurij Kostenko, 70-godišnji ukrajinski političar, koji je bio na čelu ukrajinskog nuklearnog razoružanja 1990-ih, dok je bio ministar zastite životne sredine i ministar nuklearne sigurnosti, smatra da je odustajanje Ukrajine od svojeg arsenala bila velika greška.

„Gledajući unazad, nuklearno razoružanje Ukrajine, na način na koji se dogodilo, bila je užasna greška“, rekao je Kostenko za Politico.

Smatra da prijetnje Ukrajini nakon njenog nuklearnog razoružanja imaju zabrinjavajuće implikacije na sigurnost i diplomatsko povjerenje na cijelom planetu.

„Ono što se dogodilo 2014. i ono što vidimo danas potpuno je uništilo 70 godina sigurnosne arhitekture i povjerenja“ uspostavljene nakon Drugog svjetskog rata, rekao je i dodao:

“Danas je naš primjer ključna motivacija za zemlje poput Irana ili Sjeverne Koreje da ne odustanu od svojih nuklearnih ambicija.”

Tonči Tadić, stručnjak za nuklearnu fuziju, ali i za nuklearno oružje, kaže da je razlaz Sovjetskog Saveza započeo mirno, što je sreća kakvu Hrvatska, nažalost, nije imala.

„Sastanak predstavnika tri zemalje završio je uz kolače i šampanjac. U tom trenutku Jeljcin je smatrao da su granice Ukrajine, takve kakve jesu, prihvatljive i to su on i ruski premijer tada potpisali. Rusija je taj sporazum 2014. doslovno ignorisala, a sada ga gazi.

Drugi sporazum je famozni Budimpeštanski memorandum iz 1994. Njime se Ukrajina odrekla nuklearnog oružja. U njegovim člancima 1, 2 i 3, SAD, Velika Britanija i Ruska Federacija obavezuju se da neće dovoditi u pitanje neovisnost i teritorijalnu cjelovitost Ukrajine u njenim granicama, koje su uključivale Krim i Donbas, te da nikad neće primijeniti silu i ekonomske pritiske protiv nje.

 „Ukrajina se njime obavezala prebaciti u Rusiju sve svoje nuklearne bojeve glave. Pri tome su jamci ukrajinske sigurnosti bili SAD, Velika Britanija i Rusija. Dakle, kada se ljudi pitaju zašto su mjesecima prije ovog rata upravo Britanci i Amerikanci najoštrije reagovali na Putinove istupe, treba znati da to nije bila ratnohuškačka retorika, nego ispunjavanje obaveza koje su preuzeli ako se Ukrajina odrekne svojeg arsenala kojim se mogla sama braniti.

Činjenica je da je u zapovjednom lancu komanda nuklearnog arsenala bila u Moskvi i da je dio njega bio na strateškim bombarderima, a dio u silosima. Međutim, Ukrajina je mogla isključiti struju da Rusi ne mogu upravljati tim arsenalom, a nakon toga je postupno mogla ulaziti u softver i prerađivati ga. Održavanje nuklearnog arsenala nije jeftino.

Njihova braća Rusi, a usto i Britanci i Amerikanci, jamčili su im sigurnost“, podsjeća Tadić.

Ključni argument Putina protiv Ukrajine i NATO-ova širenja ne stoji

Jedan od ključnih argumenata kojim se Putin često služi u odbrani svojih teritorijalnih pretenzija prema Ukrajini jeste da širenje NATO-a prema granicama Rusije predstavlja ozbiljnu za Moskvu. Mnogim neupućenima taj se argument može činiti opravdanom kritikom NATO-a, međutim on se temelji na zastarjelom shvaćanju nuklearnog ratovanja iz vremena Hladnog rata kada je, na primjer, SAD osujetio planove Rusije da rasporedi svoje rakete s bojevim glavama u svojoj blizini, na Kubi.

No, od tih vremena svijest o ozbiljnosti nuklearnog napada i tehnološke mogućnosti nuklearnog ratovanja jako su se promijenile.

Naš nuklearni fizičar kaže da tu treba razumjeti logiku suvremenog nuklearnog rata.

„Mene izbezumljuju gluposti prema kojima je Rusija ugrožena mogućnošću lansiranja raketa s nuklearnim bojevim glavama iz zemlje koja se nalazi blizu Rusije. Naime, to podrazumijeva ograničeni atomski rat kakav je postojao u glavama svih krajem 1950-ih. Danas svi znaju da jedno lansiranje nuklearne bojeve glave znači opšti nuklearni rat.

Prema tome, sasvim je svejedno hoće li ona biti lansirana s udaljenosti od 500 kilometara ili 5000 kilometara. Zna se što to uzrokuje i na koji način to završava. Putinove tvrdnje da će rakete u nekoj susjednoj zemlji poput Ukrajine ili Poljske biti usmjerene prema Rusiji koja razvija hipersonično oružje i ima vlastite podmornice pred američkim obalama su doslovno idiotski argumenti.

Kod nuklearnog oružja vrijede dva pravila – kada ga neko nabavi u nekom dijelu Zemlje, onda ga nabave svi u tom dijelu. To što se Ukrajina odrekla svojeg arsenala je jedinstven slučaj u istoriji. To se kosi sa svim iskustvima s nuklearnim oružjem.

Druga važna stvar koju treba znati jeste da zemlja koja posjeduje nuklearno oružje nije cilj međunarodnih vojnih pritisaka. Ona može biti pod sankcijama, međutim niko se ne usuđuje pokrenuti vojnu operaciju protiv nje.

Tadić kaže da je jako teško ponovno postati nuklearna sila kada se neka zemlja odrekne nuklearnog oružja i cijelog sastava koji ga podržava.

„To košta jako puno, a najviše koštaju ljudi koji su otišli u mirovinu a da nisu osigurali nasljednike, kao i to što su pogoni razmontirani. Da je ukrajinski arsenal opstao do danas, on bi bio održavan. A da je opstao, rata u Donbasu sigurno ne bi bilo. To je potpuno jasno. Da imaju i jednu bojevu glavu, to bi djelovalo odvraćajuće, a imali su ih puno. No Ukrajina je bila pod velikim pritiscima. Velike članice Vijeća sigurnosti UN-a redovno insistiraju na sprečavanju širenja broja nuklearnih sila. A ako si dobar đak, kao što smo bili mi pri ulasku u EU, ali i Ukrajina, onda nastojiš prihvatiti sve što se od tebe traži. To se Ukrajini sada obilo o glavu“, kaže Tadić.

Može li Putinu pasti na pamet da upotrijebi nuklearno oružje?

Na kraju se nameće pitanje može li Putinu pasti na pamet da upotrijebi nuklearno oružje.

Tadić kaže da vjerovatno ne može, ako je u pitanju zemlja ili savez koji ima nuklearno oružje, no može ako je u pitanju zemlja koja ga nema, kao što je Ukrajina.

Ako im je cilj zauzeti dio Ukrajine, demontirati vlast u njoj ili naprosto slomiti Ukrajinu tako da prestane postojati, Putinovi ljudi mogli bi upotrijebiti sve, pa i bojne otrove i nuklearno oružje. Ne vidim zašto bi imali ikakve zadrške, ako im je to potrebno“, poručio je za kraj Tadić.