U Nikšiću se desila eskalacija policijskog nasilja, o kojoj sam kao poslanik i građanin Nikšića, dužan posvjedočiti istinu, kako bi se stalo na put skandaloznoj policijskoj torturi. Prvo imam utisak da u dvije noći, sastav policije nije bio sasvim isti. Naime, preksinoć su u policijskim uniformama bile osobe zvjerske naravi. Na Nikšić se sručilo organizovano policijsko nasilje koje nije prezalo ni od gaženja ljudi, koje nije prezalo ni od varvarstva. No i od toga nasilja jedino nama građanima ponosnog grada, teže pada i dramatično onespokojava to što smo jedini grad u Evropi i civilizovanom svijetu, u kojem je utamničen jedan vjerski velikodostojnik sa sveštenicima.

Na površini ispred stare pošte sinoć je započelo nasilje, batinanje i udaranje građana koji su nenasilno šetali tražeći da se okonča sramno i protivpravno utamničenje episkopa i osam sveštenika, omiljenih u narodu, i tu su se dio policajaca silovito zaletjelo put građana govoreći vjerovali ili ne „stoko marš odatle“, čime su u startu bacili kodeks pod noge i predstavili nam se kao razularena naoružana formacija, koja nikakav poredak ne priznaje. Ponosni narod u Nikšiću nije ustuknuo ni pred psovkama ni pred palicama koje su sijevale po glavama, nastala je i nešto žešća rasprava sa policijom koju smo oštro opomenuli da ne smije nikoga tući niti koristiti silu, da se zaustave u sramnom pohodu gaženja ustavnih prava.

Bez obzira na prinuđenost da se toj hordi stavi do znanja da ne može kako hoće, što sam i učinio, na uzrdžanost me je obavezivala i riječ, volja i blagoslov mog bliskog rođaka- vladike Joanikija, a ta je riječ- mir među braćom i ljudima, i da ne smije biti nikakvog čerupanja sa policijom, snažno izrečena i pred samo njegovo protivustavno i protivzakonito hapšenje, te sam i kao vjernik njegove eparhije, i kao građanin i poslanik, ali i kao njegov sinovac nastojao da se ta sveta riječ njegova, njega od apostola naslednika,  sveta riječ -mir- održi i sprovede u djelo.  

Nasilje je kulminiralo kad ni novinari i snimatelji nijesu bili u mogućnosti da snime brojne jezive scene. Najcrnji talas policijskog nasilja pokrenuo je načelnik CB Nikšić Tihomir Goranović koji je poskakujući sokolio policajce i huškao ih na narod. Dva policajca su 50 metara iza mene vukla čovjeka, a treći ga je pendrekom udarao. Cilj je bilo zastrašivanje, ali to u Nikšiću ne prolazi.

Stao sam ispred policajca koji se zaletjeo na jednog momka blizu mene, koji je nešto benigno dobacio, tipa sram vas bilo ili stidite se, i kako sam ga omeo počeo je da viče, rekao sam mu zašto izazivaš nasilje, on mi je odgovorio „i tebe ćemo“, rekao sam mu „ajde odmah počni”, ali se tu zaustavio.

I u tom trenutku sam vidio kako šok bomba pada na djevojku, koja je inače magistar politikologije, iz ugledne gradske porodice i za koju važi da ni mrava u životu nije zgazila, usled čega je pala i doživjela povredu, a razulareni policajci je maltene preskakali i zaobilazili kao da je stvar, a ne njihova žrtva. Dok sam stao ispred jednog policajca da ga pitam što tako srlja put braće, prijatelja, komšija, drugi nas je ubrzano zaobišao i sasuo biber sprej čovjeku koji je mirno stajao do pošte pored jednog stuba i govorio iskreno očinski „šta to radite ljudi“.

Tada se dešava najjezivija scena koju sam vidio, sumrak ljudskosti, sumrak svih skupula, moralnih i profesionalnih, totalna razobručenost uniformisanih ljudi zvjerske naravi. Na sred bulevara Vuka Mićunovića, ukoso od stare pošte, oboren čovjek leži i pridiže se krajnje usporeno, na jednu ruku se opire, dok mu je svo tijelo opruženo, sasvim jasno je tu pao zbog upotrebe sile. U tom momentu iz sve siline se zatrčava jedan razjareni policajac iz pravca spomenika Radoja Dakića, i brutalno ga udara u trbuh, preskače ga i nastavlja trčati naprijed preko bulevara, ka pozorištu. Šta se sa njim desilo nisam vidio, jer kad sam potrčao dva su mi se osiona policajca ispriječila i počeli štitom snažno gurati čemu sam se, kao besmislenoj radnji, i odupro.

Ta scena udaranja u trbuh oborenog čovjeka je simbol vrhunca stradanja građana Nikšića, u odnosu na koje se najdublje boji rođeni Niksićanin plašljivac Milo Đukanović, kojeg ovaj kraj nije upoznao bez pratnje ogromne horde tjelohranitelja.

Đukanoviću, tebe brane podrepaši, tebe brane oni kojima daješ, od džakova do kesica, a one koje ti hapsiš brane oni koji bi sve dali za ono što brane ne očekujući ništa zauzvrat. Odatle je tvoj strah i tvoja bijeda. Umjesto što šalješ unajmljenike, izađi pred Nikšićane ako ti basta.

Od onoga što se dešava u Nikšiću zgroženi su svi, uključujući brojne članove i glasače DPS-a čijim potresnim ispovijestima svjedočimo, zgrožene su sve vjere i nacije. Tiranija je ušla u zadnju fazu delirijuma, i mislila je da podvali Nikšiću i Crnoj Gori, da nam gospodin Jevto Eraković saopšti da nema slobode, sve dok stotine aktivista vladajuće partije sastanče po mjesnim zajednicama, prave spiskove i dijele pakete, a kriminalci realizuju ilegalnu trgovinu. Dosta je glume strogoće, sračunate radi obnove snage i autoriteta za konačan obračun sa neistomišljenicima. Upravo je u toj glumi izmilila „zmija u pustinji“ u vidu serije specijalnih policijskih kola noći 12.maja  nepriličnih ni mjestu ni vremenu, da demonstrira silu, da zastraši novim razapinjanjem mitropolita crnogorsko-primorskog.

Progon mora prestati. Za torturu i varvarstvo policije mora se položiti račun pred pravnom državom koja mora profunkcionisati. Episkop i sveštenici moraju biti bezuslovno oslobođeni, jer ta pravna lakrdija i moralna skarednost moraju što prije otići u neslavnu prošlost. Jer kako izreče najuzvišeniji sin naše istorije, Sveti Petar Cetinjski, teško zemlji „đe se zli ne kastigaju, i đe se pravi ćeraju, tu nikakvoga dobra biti ne može“

—
Press centar Demokrata