Seksualno nasilje glavna tema u regionu, u Pljevljima se slučajevi rijetko prijavljuju

3 godine pre

1378 pregleda

Izvor: PV Informer

Nakon što je Miroslav Mika Aleksić (68), reditelj i učitelj glume, osumnjičen je da je od 2012. pa sve do prošle godine u prostorijama svoje privatne škole u centru Beograda seksualno napastvovao pet svojih učenica, od kojih su dvije u tom periodu bile maloljetne, fenomen seksualnog nasilja posto je tema broj jedan u regionu.

Aleksić je priveden, nakon prijave glumice Milene Radulović, ali i još četiri devojke, koje su bile polaznice u njegovoj školi čije se prostorije nalaze u Knez Mihailovoj ulici. On će danas, nakon policijskog zadržavanja, uz krivičnu prijavu kojom mu se na teret stavlja silovanje, biti priveden na saslušanje u Više javno tužilaštvo. Posle saslušanja tužilaštvo će odlučiti da li će nadležnom sudu predložiti da mu se odredi pritvor ili neka druga mjera obezbjeđenja prisustva.

Radulovićeva, koja je prva izašla u javnost sa pričom kakav je pakao preživela, optužila je svog nekadašnjeg učitelja da ju je silovao 2012., kada joj je bilo 17 godina. Navela je da se plašila da odmah prijavi zlostavljanje, ali da se na taj korak sada odlučila jer je čula da se slično dešavalo još nekim devojkama. Nakon policijskog saopštenja, Milena Radulović je sa svog instagram-profila uputila poruku inspektorki Vesni Gašić Stojković, za koju je navela da je „osoba koja vraća veru u život i institucije“.

Kasnije su se oglasile i druge djevojke koje su tvrdile da su bile njegove žrtve, a jedna od njih, koja je slučaj i prijavila policiji kazala je da ju je Aleksić u njegovoj kancelariji dodirivao po intimnim dijelovima tijela i tražio od nje da skine majicu. Na jednoj društvenoj mreži pojavila se i objava djevojke koja je navela da ju je Aleksić, kada joj je bilo 16, 17 godina, ispitivao o njenom seksualnom životu, kao i da ju je dirao po zadnjici.

Seksualno nasilje je bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili predlog usmjeren protiv osobe i njene seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakteriše ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba. Za razliku od drugih oblika nasilja, seksualno nasilje zadire u intimnu sferu života osobe koja ga je preživela pa je stoga i dalje tabuizirana tema u društvu i na taj način je gledaju i žrtve nasilja i njihova okolina. Okruženje često može odgovornost za počinjeno krivično djelo prebaciti na samu žrtvu i tako relativizovati problem seksualnog nasilja, mali gestovi i rečenice poput „zašto si uopšte išla kod njega? “, „zašto se nisi branila?“, „šta si imala na sebi?“ – čine da se krivica prebacuje na žrtvu nasilja.
Kada je u pitanju Krivični zakonik Crne Gore njime se u okviru poglavlja „Krivična djela protiv polne slobode“ normira i sankcioniše: silovanje, zatim obljuba nad nemoćnim licem i obljuba sa djetetom, obljuba zloupotrebom položaja, nedozvoljene polne radnje, podvođenje i omogućavanje vršenja polnog odnosa, posredovanje u vršenju prostitucije, dječiju pornografiju, navođenje maloljetnog lica da prisustvuje vršenju krivičnih djela protiv polne slobode, mamljenje djeteta u cilju vršenja krivičnih djela protiv polne slobode. Takođe, u poglavlju „Krivična djela protiv braka i porodice“ sankcioniše se i normira krivično djelo rodoskrvnjenje dok se u dijelu „Krivična djela protiv čovječnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom“ sankcioniše krivično djelo trgovina ljudima.
Istražujući problem seksualnog nasilja na nivou Opštine Pljevlja u prethodnoj godini dobili smo informaciju iz Osnovnog državnog tužilaštva u Pljevljima da od početka 2020. godine na području pljevaljske Opštine nije bilo krivičnih i prekršajnih prijava u vezi sa seksualnim nasiljem. Odgovor Centra bezbjednosti Pljevlja na uredno dostavljena pitanja je izostao.
U razgovoru sa izvršnom direktoricom NVO „Bona Fide“ Sabinom Talović, koja se dugi niz godina bavi i pomaže ženama žrtvama porodičnog i svih drugih oblika nasilja, saznali smo da je na području Pljevalja itekako prisutno seksualno nasilje i uznemiravanje. Talović nam je u
razgovoru ukazala da je nasilje ( i porodično i seksualno ) umnogome uvećano od početka pandemije koronavirusa i uvođenja ograničavajućih mjera koje se tiču slobode kretanja. Ona je kazala da joj se u periodu od marta pa do danas javilo 7 žena koje su preživjele iskustvo seksualnog nasilja ili uznemiravanja ( kao i da bi se u nekim slučajevima to moglo
karakterisati kao seksualno iživljavanje). Međutim, nijedan od ovih slučajeva nije prijavljen.
Uzroci neprijavljivanja seksualnog nasilja i uznemiravanja su, kako je navela Talović, strah od osude sredine, stid koji žene sa tim iskustvima osjećaju, nepovjerenje u institucije koje bi trebalo da se bave ovom problematikom. Kada je seksualno uznemiravanje, posebno na radnom mjestu u pitanju, razlog neprijavljivanja su uvjerenja samih žena da će se okolnosti promjeniti, a kao jedan od najbitnijih je navela ekonomsku zavisnost žena i strah da će im prijavljivanjem nasilja biti ugrožena egzistencija. Neki od odgovora ovih žena na neprijavljivanje nasilja su: „šta ako ostanem na ulici“, „osramotiću porodicu ako ga prijavim“, „ne bi mi više bilo života ovdje“ i sl.
Talović dalje ukazuje da je problem seksualnog nasilja još izraženiji u seoskim područjima gdje su se susretali i slučajevima incestoidnog seksualnog nasilja. Ovakvi slučajevi se obično još teže prijavljuju.
Kada su u pitanju sami nasilnici, ona ističe da tu nema pravila i da mogu dolaziti iz svih sfera društvenog života, mada, ističe ona, u našem društvu postoje predsrasude da su oni najćešće iz nižih društvenih slojeva, nestabilnih porodica ili da se radi o pojedincima koji imaju određene
psihičke probleme. Međutim, studije ukazuju da kod većine nasilnika nije bilo nikakvih psihičkih oboljenja već da su u pitanju „vješti manipulatori“ koji se prilikom seksualnog nasilja koriste fizičkom moći, kao i da među njima nerijetko imamo uzorne građane, ostvarene u svojim
profesijama, sa značajnim ugledom koji uživaju u svojoj sredini.
Samo silovanje treba posmatrati kao seksualni akt kojeg žena ne želi. Silovanje je akt agresije i nasilja (bez obzira da li je sila upotrebljena ili ne, prijetnja nasiljem je generalno prisutna), motivisan neprijateljstvom prema ženama i/ili željom da se ponizi ili pokaže kontrola nad ženom. Predrasuda je da je autokontrola žena najefikasnija protiv silovanja i da žene ne treba da imaju izgled onih „za kojima se trči“, da se ne smiju naći na prokaženim mjestima u prokaženo vrijeme. Jer, silovanja se isto tako događaju i na poslu, u porodici ili u krugu prijatelja, tako da je izbjegavati silovanje sasvim izlišno, irealno i apsurdno.
Žene sa iskustvima seksualnog nasilja se najčešće suočavaju sa velikim traumama, životnom dezorganizacijom, emocionalnom zatvorenošću i depresivnim stanjima. U takvim slučajevima potrebna im je pomoć stručnjaka kako bi se vratile normalnom funkcionisanju. Po direktorici
NVO „Bona Fide“ problem je što u Pljevljima ne postoji psihoterapeut i dječiji psiholog kojem bi se mogle obratiti za stručnu pomoć. Stoga su, žene sa iskustvima seksualnog nasilja iz ove organizacije slali u druge gradove kako bi tamo dobile potrebnu psihoterapeutsku podršku.
Talović ističe da institucije sistema, posebno pojedinci koji rade na takvim pozicijama na kojima se susreću sa žrtvama seksualnog nasilja, nemaju dovoljno senzibiliteta za takav posao. Česti su slučajevi da samog nasilnika pravdaju službenici policije, sudije, pa i zdravstveni radnici kojima se žene sa pretrpljenim seksualnim nasiljem obraćaju.
Dešava se i da žene koje se odluče da prijave seksualno nasilje, zbog mučnog postupka,objelodaljivanja slučaja u javnosti, etiketiranja u sredini u kojoj žive, osjećaja stida i krivice za to što im se dogodilo, kasnije povuku tužbu. Na žalost, u ovakvim situacijama najčešće kako od pravosudnih organa tako i od javnosti budu optužene za lažno prijavljivanje.

Ono što je jasno uočljivo jeste da je povjerenje u institucije sistema žena sa iskustva seksualnog nasilja ili uznemiravanja u Pljevljima veoma loše. Stoga je, da bi se ovom fenomenu pristupilo na pravi način, potrebno aktivno učešće različitih činilaca: od NVO sektora, preko medija koji bi ovom problemu trebalo da pristupaju analitički, do institucija koje bi trebalo da
razvijaju senzibilitet prema žrtvama nasilja i da se permanentno edukuju kako bi znali kako sa njima postupati. To je jedan od načina da se utiče na osviješćivanje građana u vezi sa ovim fenomenom, a samim tim i na smanjenje njegove prisutnosti u društvenom životu.
Žene koje se suočavaju sa seksualnim nasiljem i uznemiravanjem mogu se za pomoć obratiti: