Kao i mnoga sela u Crnoj Gori i pljevaljsko selo Kozica doživljava sličnu sudbinu – zbog nedostatka osnovnih uslova za život, seljani napuštaju domaćinstva. Nekada je u seoskoj školi učilo više od osamdeset đaka, a danas svega dva.

Skoro na samoj granici sa Srbijom, između Pljevalja, Bijelog Polja i Prijepolja, smješteno je selo Kozica. Osim po Jerininom gradu, Kozica je, kaže Dragan, bila poznata i po rudniku gvožđa.

Nekada su u rudniku radili Kozičani, danas se većinom snalaze kako umiju.

“Šta rade? Ništa. Ako ima malo plodova ubere se, neka ima 250 – 300 grla ovaca i to je to. To ne možeš da prodaš, nego dođu pa ucjenjuju”, kaže Dragan Brko Gačević, predsjednik MZ Kozica.

A Kožičanima bi se najviše ugodilo ako bi im se obezbijedili dobar put, stabilno napajanje električnom energijom i voda.

„Pet – šest kilometara asfalta je urađeno, nije kvalitetno, ali bolje išta nego ništa. Vodu nemamo. Uradili smo projekat, on leži u kancelarijama, obraćamo se svake godine, obećavaju da će početi, od toga ništa”, kaže Gačević.

Zbog svega ovoga je i stanovnika u selu sve manje.

“Ima napuštenih kuća 13 domaćinstava u kojima niko ne živi”, kaže Gačević i dodaje da je svadba u selu bila toliko davno, da toga ne može ni da se prisjeti.

“Kad bi brojao koliko imamo neoženjenih, od 17 do 50 godina izbrojao bih ih 40. Mada ne žive tu svi, po strani su. Nema nijedna đevojka. Idu trbuhom za kruhom”, kazao je Gačević i dodao da su u selu problemi brojni.

“Nema puta, nema struje, nema vode, nema zagarantovane cijene. Bez puta, bez vode, bez struje, bez pomoći države ne nadamo se ničemu, bez da se iselimo. Kako smo krenuli i pomrli smo nema šta”, zaključio je Gačević.