Crna Gora gradi jedan od tehnički najzahtjevnijih autoputeva u Evropi – ali i među najskupljima. Prva i tehnički najteža dionica od Smokovca do Mateševa koštala je gotovo 20 miliona eura po kilometru, dok se naredna, Mateševo – Andrijevica, procjenjuje na čak 25 miliona eura po kilometru – više nego u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji.

Autoput Bar–Boljare, koji će povezati luku Bar sa granicom prema Srbiji, ušao je u istoriju po tehničkoj složenosti, ali i po cijeni.

Prva dionica Smokovac–Mateševo, dužine 41 km, koštala je oko 809 miliona eura, što je prosječno 19,7 miliona eura po kilometru. Više od polovine trase čine tuneli i mostovi, uključujući most Moračica – jedan od najviših u Evropi. Projekat je finansiran kineskim kreditom Exim banke (85%) i državnim sredstvima (15%).

Planirana druga dionica, Mateševo–Andrijevica, duga oko 23,5 km, iako prolazi nešto manje zahtjevnim terenom, procijenjena je na 600–650 miliona eura. To znači 25–27 miliona eura po kilometru – najvišu cijenu po kilometru autoputa u regionu.

Finansiranje će biti kombinacija EBRD kredita (200 miliona eura), EU grantova (100–200 miliona) i državnih sredstava.

Iz gornjih poređenja uočava se da Crna Gora i BiH imaju najviše jedinične cijene zbog ekstremne konfiguracije terena i/ili modela finansiranja. BiH ima ekstremne cijene na pojedinim dionicama Koridora Vc, gdje kilometar košta i do 40 mil €, ali prosjek je niži od crnogorskog.

Srbija i Hrvatska su uglavnom ispod tog nivoa, osim izuzetaka, dok je Slovenija održala troškove blizu evropskog prosjeka uprkos planinskom terenu.

Struktura finansiranja pokazuje da zemlje EU (Hrvatska, Slovenija) mogu računati na znatne EU subvencije, dok kandidati (Srbija, Crna Gora, BiH) sve više pokušavaju da iskoriste EU investicione fondove (umjesto skupih komercijalnih kredita).

Istovremeno, kineski krediti i izvođači igrali su veliku ulogu u Crnoj Gori ali i Srbiji, što je ubrzalo radove ali uz više finansijske troškove i potencijalne rizike. Transparentnost i konkurencija na tenderima pokazuju se ključnim za kontrolu cijena – zemlje koje su sprovodile otvorene tendere (npr. SLO, HR u većoj mjeri) imaju manje cijene od onih gdje su dominirali direktni dogovori ili ograničena nadmetanja.

Ekonomski analitičari upozoravaju da visoka cijena kilometra direktno utiče na tempo gradnje i buduće zaduženje države.

Transparentni tenderi i šira konkurencija izvođača mogli bi biti ključ da naredne dionice budu jeftinije.