Sanin Rovčanin iz Kotora, član Kluba za sportski ribolov na moru „Jugole Grakalić“ iz Herceg Novog, kroz hobi sportskog ribolova i profesiju muzičara, spojio je sjever i jug Crne Gore. Od kada se prije sedam godina iz Pljevalja porodično doselio u Kotor, zavolio je more i ne propušta priliku da, bez obzira na vremenske prilike, izađe iz kuće i uživa u ribanju štapom sa obale. Preferira orade i brancine.

Svakog dana izlazim na obalu, to mi je relaks. Ujutru ustajem od 6.15 sati, za razliku od onog života u Pljevljima, kada sam spavao malo duže. Omiljena lokacija mi je Ljuta, a kad krenem sa društvom, volim da ribam sa ponte kod Instituta za biologiju mora. Imamo svu aparaturu u autu, popijemo i kafu, onu jutarnju. Jako je bitno kad se družiš sa ljudima koji razmišljaju o ribolovu, nijedne druge teme ne dolaze u obzir, ljudi se opuštaju, govore o tome šta je ko pročitao, čuo, vidio u vezi ribolova… Bolje je u gepeku držati jedan štap za ribanje, nego držati u ladici male tablete za smirenje. Ipak su ovo burna vremena, nemaština je, svašta se događa i lijepo je kad za ručak iz frižidera izvadiš oradu, imaš i za gosta i za komšiju, uvijek bude viška ribe. Svi imamo neke nama mile i drage ljude, sa kojima podijelimo ovo, jer ne možeš ni jesti ribu svaki dan, a ona je najbolja kad je freška. Imao sam dobre rezultate, čini mi se čak i bolje od nekih ovdašnjih ribolovaca – orada od 3,7 kilograma, od 4,4, čak i 4,9 kilograma. Manje orade, one od 300 grama i manje, vraćam u more. Kako kažu Kotorani, „neće riba kad ja hoću, nego kad ona hoće“, a ja baš idem na „trofej“, nekad ga čekam i desetak dana, ali bude, kaže Sanin.

Ribari uvijek sa dva štapa postavljena na stalke. Za orade koristi najlon 0,40, sa štapom dužine preko tri metra, a vještinu je izbrusio nadogradnjom na tradicionalni način ribanja.

Zahvaljujem se Kotoraninu Nenadu Krivokapiću, koga čak i mala djeca znaju po nadimku Točak, koji mi je mnogo pomogao u savladavanju ribarske vještine. Kad sam došao da živim u Kotor, jer je stariji sin, „lučonoša“ izrazio želju da upiše Srednju pomorsku školu, sad je na fakultetu, svi smo se porodično preselili u Kotor. Na obali pored otvorenog bazena u Kotoru sam ulovio prvu ribu, bio je to brancin oko kilogram i 700 grama, možda je to i razlog što sam ovo zavolio. Upecao sam ga najobičnijim štapom, bez ikakvog iskustva. Onda sam primijetio Točka kako svaki dan riba uz obalu i pitao ga za savjet, jer nisam znao ni kako se štap drži. On me uputio šta treba da nabavim od štapova, mašinica, najlona, a ja sam se pridržavao njegovih uputstava. Naučio me svim tim „tajnama“ i sad mogu da se pohvalim da mi jako dobro ide taj ribolov, kaže Sanin i ističe da su najbolji mamac za orade zatvorene mušulje, karagoje i račići. Zanimljivo je da se velika orada može uloviti na raka. „Kao i ljudi, i orada će uzeti veliki komad, prije nego mali. To je povezano, evolutivno i genetski“.

Često ribam pored mušuljare, jer su mušlje prirodna hrana orade, uz 90 posto slučajeva ona će samo taj mamac da uzme. Na internetu su dostupna mnoga iskustva ribolovaca, tako sam i ja pronašao svoju tehniku. Dok to nisam probao, nisam imao nekog uspjeha. Ubacim udicu unutar mušulje, onda koristim jedan predvez, pa tek onda ide olovo i to padne na dno, onda orada priđe i kad povuče mamac, konzerva koju sam postavio ispod alke daje mi signal da se nešto dešava. Kako se orada kreće, alka ide naviše, a pošto ova riba ima jake čeljusti, moram da pogodim ptravi trenutak kad ću snažno da trznem da bi joj se udica zabola. Ona zna da smrvi mušulje, a oštrim zubima može da pregrize i najlon. Jedino je sreća ako je udica pogodi negdje sa strana ili za gornju usnicu. Orada je kvalitetna riba, zovu je i „kraljica Jadrana“, bez obzira što ona nađe mamac, sve to „odradi“, male su nam šanse da ćemo je uhvatiti. U tome i jeste draž ribanja na orade, da nadmudriš ovu lukavu ribu, koju je teško uloviti, jer se i ona svim silama bori za egzistenciju.

Drugi način koristim u pecanju brancina. Njega hvatam samo na specijalne varalice kad padne kiša i kad je more mutno, gdje ima izvora koji se sa planine slivaju, te donose malo mulja i pijeska u more, što ga tjera „da pobudali“. Dovoljno je da bacite varalicu i da krenete da je vučete po vodi tu gdje je mutno, on ne vidi šta udara i on će udariti, objašnjava Rovčanin i dodaje da su svi ribari jako sumnjičavi, idu za nekim velikim ulovom i kad se to desi, vjeruju da što se manje priča širi, ti će biti uspješniji na tom mjestu gdje hrane ribu. To svi oni znaju.

Dobar štap koji nije skup, sad ni taj najlon nije skup i ova jedna mašinica, kad je vrijeme akcija, čovjek može sa nekih 50-ak eura da sebe zbrine za nekih narednih pet do deset godina, sa redovnim servisiranjem i održavanjem. Godišnja dozvola košta 25 eura (za dvije udice), to se isplati, jer kad je turistička sezona, onaj višak ribe uvijek neko kupi, turistima je jako interesantno, hoće da se slikaju… – poručuje Sanin svim budućim ribolovcima.

Luda za karagojem

Točak me je naučio tradicionalnom ribanju, onako kako su ljudi ovdje prije 50 godina ribali. On riba na jednog „karagoja“, to je vrsta morskog puža, sa kućicom koja je jako tvrda. Za tim je orada luda, ali samo orada. Da bi došao do karagoja moraš da zaroniš i da tražiš u muljevitom dnu. Njegovo meso je jako ukusno, to je u Italiji skup specijalitet, skuplji je od mnogih vrsta riba.

Divlja i tovljena

Ako je sa strane jako crna, nema nijedne narandžaste boje, to je tovljena orada, a isto tako razlika je i u borbenosti – kad je zakačim na udici, vučem je tako lako, nije borac. Divlja orada ima upečatljive narandžaste flekice na škrgama sa lijeve i desne strane i ona je veliki borac kad se uhvati ukoštac sa udicom.

Gitarista i vokal „Pljevaljskih tamburaša”

Sanin Rovčanin se bavi muzikom od svoje sedme godine, od kada je i član ansambla „Pljevaljski tamburaši“. Objavili su četiri albuma, na hiljade snimaka, televizijskih i radijskih. Kao pjevač i gitarista veoma je angažovan, „u 365 dana 360 su zauzeti“, nakon kraće pauze od subote kreću sa nastupima u Budvi, Baru, Kotoru, cijeloj Crnoj Gori, ali i u cijeloj Evropi. Za svoj način života kaže: „Muzika je moja noćna varijanta, a ribolov dnevna“, s obzirom da je posao muzičara veoma naporan i zahtjevan.

Iza mene je bezbroj neprospavanih noći ijedino što može da mi ispuni dan je ribanje. S ovim se izolujem, smirim, mogu da razmišljam. Kao i Kotor, i Pljevlja su nekad, prije 200-300 godina bila raskrsnica puteva, koji su uvijek vodili kroz Dubrovnik. I Pljevlja i Kotor su gradovi multikulturalnosti, koji su i danas ostali autentični, te je i moj izbor grada u kojem ću dalje da živim bio je ovaj grad, sličan Pljevljima.