• Iako je sporazum između Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata najavljen kao strateški iskorak u privlačenju milijardi vrijednih investicija, njegov sadržaj i pristup izazivaju podijeljene reakcije. Mr  Stevan Gajević, iz Instituta za ekonomski konsalting, za Bankar analizira sporazum koji bi, po njemu, uz precizne pregovore i fiskalnu transparentnost – mogao predstavljati istorijsku razvojnu šansu za zemlju.
• On je primijetio da “medicinski rečeno”, infuzija u vidu investicije je neophodna i mnogo bolja od kratkoročnih lijekova u vidu zajmova i izdavanja obveznica.
• Gajević  ukazuje kako moramo biti svjesni da ove investicije, koliko god kome politički ne odgovaraju – podižu kvalitet turističkog proizvoda Crne Gore (i to višestruko), jačaju nacionalnoj poziciji zemlje u Evropi i šire i ne samo u sektoru turizma i podižu standarde u poslovanju (pa se očekuje i rast nivoa kvaliteta u finansijskim uslugama, rast kvaliteta građevinarstva, rast obima trgovine i maloprodaje, a posebno razvoju saobraćaja …).

Crna Gora i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) su nedavno usvojili bilateralni sporazum sa ciljem jačanja saradnje u oblastima ekonomije, trgovine, turizma, kulture i drugih područja od obostrane važnosti. Ovaj sporazum predstavlja važan korak prema unaprjeđenju odnosa između dvije zemlje, podstičući saradnju i razmjenu iskustava, te otvarajući nove mogućnosti za investicije i infrastrukturni razvoj. To je bio zvaničan komunike Vladinog press biroa, pa ipak ovaj sporazum koliko god bio značajan i sveobuhvatan – nije ni izbliza podigao tenzije kao jedan drugi Sporazum o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina, koji je kao takav izazvao priličnu buru u ovoj i ovakvoj crnogorskoj političkoj sceni.

A zašto koristim “ovoj i ovakvoj”? Pa iz razloga što za većinu postupaka političkih aktera u Crnoj Gori i nema jasnog i racionalnog objašnjenja. Ipak nama kao profesionalcima nije prioritetno da razmišljamo o neracionalnim motivima političara, koji su istorijski gledano nužnost.

Ako posmatramo oba sporazuma, prvi je osnova za zaključenje svih ostalih, a prvim nam se sporazumom nudi saradnja i razvoj konkretnih projekata i inicijativa za jačanje poslovne povezanosti, kulturne razmjene i saradnje u oblasti obrazovanja. Ove smjernice bi trebale donijeti i doprinijeti razvoju odnosa i stvaranju povoljnog ambijenta za saradnju na višim nivoima. Ako ćemo pošteno, od UAE kao jedanog od lidera u razvoju AI (smatra se da je na trećem mjestu na planeti) možemo da imamo koristi – da možda i i na neki posredni način krenemo tim putem. Usmjeravanje razvoja u pravcu AI i robotike imalo bi smisla obzirom na strateški položaj Crne Gore, teritoriju i broj stanovnika na koji se u nekom eventualnom razvoju može računati.

Međutim, ostavimo AI po strani, osvrnućemo se na Sporazum o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina.

Prvo, ovim Sporazumom je najavljena investicija od minimum nekoliko milijardi na Velikoj Plaži u Ulcinju. Pisac ovih redova kao i svi zainteresovani mogli su da vide idejni projekat pred kojim zastaje dah, ali i više intervjua sa g. Alabarom koji je ukratko rekao “ja sam tu, spreman sam da gradim – a na Vama je da odlučite da li to želite ili ne”.

• Jedan politički lider me je nazvao i pitao “pa dobro, zašto si ti za ovaj Sporazum? Moj odgovor je bio “nije važno zašto sam ja za nešto, moji razlozi su isključivo ekonomski, interesuje me zašto ste Vi protiv”. Na ovo pitanje nisam dobio odgovor.

Da idemo iz početka – šta je taj Sporazum? U pitanju je specijalizovani međudržavni sporazum koji definiše da će postojati budući investitor i da će Crna Gora sa tim investitorom potpisati dva ugovora iz oblasti turizma i nekretnina od kojih će se jedna investicija realizovati na jugu zemlje a druga na sjeveru. Sporazumom se neće kršiti Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Crne Gore sa EU, a primjena sporazuma neće iziskivati dodatna sredstva iz budžeta Crne Gore.

Dakle, sporazumom nije propisano ko će biti budući investitor, već samo da će ga predložiti Vlada UAE. Sporazum ne kaže koje su to dvije investicije koje će biti realizovane. Sporazum ne definiše gdje će biti realizovane navedene investicije, na kojoj površini, koje resurse ulaže Crna Gora a koje investitor iz UAE; na kraju ne navodi se koja je to visina investicije, pa čak ni to koje benefite od toga ima Crna Gora, niti kolike su visine te investicije. Ruku na srce – na prvi pogled to sve djeluje nedorečeno; ali isto tako ovaj Sporazum i ne predviđa ništa konkretno da bi bio precizan. U pitanju je specijalizovani međudržavni sporazum koji okvirno navodi ono o čemu će se detaljno pregovarati.

A kako i kada će se detaljno pregovarati sa budućim investitorom – naravno ne znamo, a zvanično ne znamo ni ko je taj investitor, iako nezvanično svakako znamo.

U svakom slučaju, u budućem pregovaranju potrebno je da pregovarački tim Crne Gore dobije tačne instrukcije oko vođenja pregovora (što se do sada rijetko događalo).

Potrebno je prije potpisivanja Ugovora sa investitorom precizno definisati:

1. Koje su to precizne lokacije na kojima će se vršiti realizacija investicije u oblasti turizma i nekretnina – obaveze Vlade.
2. Vrstu i tip investicije (pismo o namjerama i idejni projekat dužan je da dostavi investitor).
3. Potrebno je da idejni projekat odgovara ambijentu i lokalnoj kulturi (u šta svakako ne treba sumnjati jer je i cilj investitora da ima autentičan proizvod).
4. Vrijednost investicije i zaokružena finansijska konstrukcija (kod ove tačke često se navode cifre vezane za određen vremenski period, i takve zamke treba izbjeći i definisati šta investitor investira iz svojih sredstava za period od narednih 10 godina – po godinama i zbirno).
5. Da li je sama investicija zaokružena (prikupljena) i ako nije koje garancije država uzima za realizaciju investicije? Preporuka je da se traže i uzmu garancije kredibilne banke, ili garancije UAE.
6. Koliko prihoduje država Crna Gora odmah po osnovu prodaje zeemljišta, ili po godinama ukoliko je u pitanju dugoročni zakup? Ukupna vrijednost budućeg toka novca u slučaju zakupa ne smije biti niža od tržišnje vrijednosti uloženoga sada. Ukoliko je u pitanju dugoročan zakup – definisati obaveze investitora indeksirane u nekoj berzanskoj robi, najbolje u investicionom zlatu usled de-dolarizacije i konstantne i primjetne inflacije u vremenu.

7.  Šta je država Crna Gora dužna da obezbijedi investritoru, koju vrstu infrastrukture, u kom obimu, i ko je dužan da plati takvu infrastrukturu (npr. adekvatne količine vode, put tražene kategorije, možda autoput, ili sportski aerodrom …)
8. Uklanjanje biznis barijera vezano za investitora, obezbeđenje adekvatnih dozvola u dogovorenim i zakonskim rokovima, poštovanje standarda i zakonskih normi gradnje.

Kao što je istaknuto Više puta, proces je potrebno da bude transparentan. Ako ni zbog čega, a ono zbog dosadašnjih špekulacija koje se ponavljaju na dnevnopolitičkoj sceni. Tok pregovora u grubim crtama treba da bude javan. Treba znati šta investitor želi, a šta je to što mi možemo da pružimo.

Svakako je neophodno podizanje nivoa fiskalne transparentnosti vezano za budući sporazum, što podrazumijeva postavljanje jasnih pravila za plaćanje poreza na dobit, dohodak, plaćanja usluga i dobara, što doprinosi većoj fiskalnoj stabilnosti i boljem prikupljanju prihoda.

Moramo biti svjesni da ove investicije, koliko god kome politički ne odgovaraju: podižu kvalitet turističkog proizvoda Crne Gore (i to višestruko), jačaju nacionalnoj poziciji zemlje u Evropi i šire i ne samo u sektoru turizma i podižu standarde u poslovanju (pa se očekuje i rast nivoa kvaliteta u finansijskim uslugama, rast kvaliteta građevinarstva, rast obima trgovine i maloprodaje, a posebno razvoju saobraćaja …).

I na kraju vratiću se na osnovno pitanje, zašto nam je potrebna investicija. Na ovo pitanje najlakše je odgovoriti sa pitanjem, a zašto su te iste investicije potrebne EU – pa ih je sa UAE najavila i Ursula vom Layen, takođe i predsjednik Tramp je zbog saudijskih investicija promijenio politiku prema Bliskom istoku.

Dakle. u sadašnjem stanju stvari, investicije nam trebaju; sistem državnih prihoda smo kreirali na potrošnji – a to znači da moramo privući potrošnju da bi imali prihode.

Ne ulazeći u komentarisanje prihvaćenog sistema – da li je dobar ili loš, o čemu se može diskutovati, nesporno je da je stanje kako javnih finansija, tako i korporacijskih budžeta – takvo da nije za pohvalu. Svakako, medicinski rečeno, infuzija u vidu investicije je neophodna i mnogo bolja od kratkoročnih lijekova u vidu zajmova i izdavanja obveznica.