Svi naši izbori: Ovako je bilo od 1990. do danas

    1 godina pre 455 pregleda Izvor: portalanalitika.me

Junski izbori, na kojima će građani birati između 15 opcija, biće 12. parlamentarni u Crnoj Gori od uspostavljanja višepartizma. Prvi su održani još u doba SFR Jugoslavije, i to 1990. godine, a u nezavisnoj Crnoj Gori do sada smo imali pet parlamentarnih izbora.

Od prvih izbora do danas, sve se promijenilo. Do ovog vremena nije opstala nijedna politička stranka pod izvornim imenom iz 1990. Završeno je i dugo ponavljano poglavlje o nesmjenjivosti vlasti. Kampanje su neuporedivo drugačije. O kanalima komunikacije nije potrebno ni trošiti riječi – dovoljno je samo istaći da su prvi parlamentarni izbori u Crnoj Gori održani u društvu koje je imalo jedan TV kanal, jednu radio stanicu i jedan dnevni list. Na izborima koji slijede, na listama je teško naići na političare koji su bili aktuelni i te 1990. godine.

Hronologija parlamentarnih izbora, pritom, ujedno je i retrospektiva brojnih turbulencija i obrta u crnogorskom društvu. Velike pobjede, debakli, raskoli, put od socijalističke republike do članice NATO, nestanci nekadašnjih federacija, ratovi… sve je to stalo u 33 godine iza nas.

U nastavku slijedi retrospektiva svih crnogorskih parlamentarnih izbora od 1990. do danas.

1990: SKCG osvojio ubjedljvu većinu

Prvi parlamentarni izbori u višestranačkom sistemu održani su u decembru 1990. godine. Tome je prethodilo osnivanje niza novih političkih partija – pored postojećeg Saveza komunista, utemeljeni su Liberalni savez Crne Gore, Narodna stranka, Ekološki pokret, Stranka Demokratske akcije, Socijalistička partija Crne Gore, Demokratski savez u Crnoj Gori, Partija socijalista, Nezavisna organizacija komunista, Stranka nacionalne ravnopravnosti…

Te opcije, ali i još neke, bile su i na glasačkom listiću, pri čemu je apsolutnu većinu glasova osvojio Savez komunista, predvođen Momirom Bulatovićem i Milom Đukanovićem – ukupno 171.316. Na izbore su izašli i reformisti Anta Markovića – u Crnoj Gori ih je predvodio Ljubiša Stanković, u tom savezu bili su LSCG, Socijaldemokratska stranka, Partija socijalista, Nezavisna organizacija komunista i Stranka nacionalne ravnopravnosti. Njih su podržala 41.364 glasača.

Cenzus je još prešla Narodna stranka Novaka Kilibarde sa 39.107 glasova, te koalicija stranaka manje brojnih naroda (Stranka demokratske akcije, Demokratski savez u Crnoj Gori, Stranka ravnopravnosti) sa 30.760.

Pretvoreno u mandate, SKCG je osvojio 83 od ukupno 125 poslaničkih mjesta, pa je samostalno formirao Vladu, za čijeg je predsjednika izabran Milo Đukanović.

1992: Nastupilo 19 lista, samo pet prešlo cenzus

Na sljedećim je izborima nastupilo čak 19 lista, ali je samo njih pet prešlo cenzus, koji je tada iznosio četiri odsto. Savez komunista preimenovan je u Demokratsku partiju socijalista, kojoj je pripalo 46 od 85 mandata. Iznad izbornog praga još su bili Narodna stranka (14), Liberalni savez (13), Srpska radikalna stranka (8) i Socijaldemokratska partija reformista (4)

Iako je SK promijenio naziv, komunista nije falilo – imali su čak tri liste, ali nijedna nije bila iznad cenzusa.

Uslijedilo je formiranje nove Vlade kojom je predsjedavao Đukanović. Pritom, tokom 1993. i 1994, kratkog je daha bila ‘široka’ Vlada, u kojoj su, pored predstavnika vladajućeg DPS-a, bili i članovi iz NS, LSCG, SDP, te nestranački kadrovi.

1996: Veliko ujedinjenje opozicije i posljednja pobjeda jedinstvenog DPS-a

Izbori u novembru 1996. godine bili su značajni iz niza razloga. Najprije, najveći dio opozicije ujedinio se u Narodnu slogu (NS-LSCG), a sve se dešavalo u obzorje velikih protesta koalicije “Zajedno” u susjednoj federalnoj jedinici. Kako se uskoro ispostavilo, ti su izbori bili i početak kraja jedinstvenog DPS-a, koji će se već sljedeće godine potpuno prepoloviti.

Naspram očekivanja većine jasnosti, DPS je glatko dobila izbore, osvojivši 45 od 71 mandata. Narodnoj slozi pripalo je 19 poslaničkih mjesta. Iako je osvojila 5,7 procenata glasova, SDP je ostala ispod cenzusa, jer je on tada iznosio čak šest procenata.

Prvi put su, kroz institute afirmativne akcije, obezbijeđena mjesta u parlamentu za manje brojne narode – SDA ih je osvojila tri, a DSCG i DUA po dva.

Već smo prethodnih dana pisali o slučaju Saveza socijalne pravde, čiji je čelnik bio Veljko Šćepanović, a koja je na tim izborima osvojila svega pet glasova.

Vlada koju je sastavio Đukanović nije potrajala. Uslijedio je rascjep u DPS-u, potpuno suprotstavljanje dijela te stranke politici dotadašnjeg saveznika Slobodana Miloševića, a onda i predsjednički izbori 1997. godine, na kojima su glavni konkurenti bili dotadašnji saveznici Đukanović i Bulatović.

1998: Milo – Momir, druga epizoda

Đukanović nije Bulatovića tijesno pobijedio samo na predsjedničkim izborima 1997, već i u ‘borbi’ za pravo na ime stranke. Tako je uoči parlamentarnih izbora nastala nova politička snaga, ujedno i najjača opoziciona – Socijalistička narodna partija.

DPS je uoči tih izbora formirao široku koaliciju u kojoj su još bili SDP i NS. Pod nazivom “Da živimo bolje”, oni su osvojili 170.080 glasova, odnosno 42 od 78 mandata. Iako je imala podršku skoro 124.000 birača, SNP je doživjela izborni poraz i pripalo joj je 29 mandata. Samostalno je nastupio i LSCG, koji je imao 21.612 glasova, te ga je u narednom sazivu skupštine predstavljalo pet poslanika.

Partije koje su predstavljale Albance, DSCG i DUA, takođe su stekle po jedno poslaničko mjesto.

Crna Gora dobila je novu Vladu kojom je predsjedavao dotadašnji ministar unutrašnjih poslova Filip Vujanović. Uslijedilo je izazovno razdoblje – prvo NATO intervencija 1999. godine, a i prije i nakon toga konstantna trvenja sa Miloševićem režimom, koja su situaciju u Crnoj Gori nerijetko dovodila do samog ruba, a što će potrajati sve do njegovog pada sa vlasti.

2001: Epilog izbora manjinska Vlada kratkog daha

Uoči izbora 2001. godine, dogodio se jedan do tada nezapamćen ‘transfer’. Narodna stranka je iz vladajuće koalicije prešla u najjaču opozicionu, zajedno sa SNP-om.

Pritom, u međuvremenu je došlo do raskola u SNP-u. U toj je stranci do mimoilaženja došlo krajem 2000, i to povodom toga da li sarađivati sa srpskim DOS-om, ili ostati lojalan isključivo Slobodanu Miloševiću. Rezultat svega bio je odlazak Momira Bulatovića iz SNP-a, koji je formirao Narodnu socijalističku stranku.

Izbori nijesu bili nikad tako neizvjesni. Koalicija DPS-SDP osvojila je najviše glasova i mandata (36) ali to nije bilo dovoljno za apsolutnu većinu. Koalicija “Zajedno za Jugoslaviju” (SNP, Narodna stranka, Srpska narodna stranka) imala je 33 mandata.

Tako je ulogu ‘tasa na vagi’ imao LSCG sa šest poslaničkih mjesta, pri čemu su dva pripala i albanskim partijama.

Svakako, ko zna kako bi situacija dalje tekla da je kojim slučajem cenzus prešla NSS Momira Bulatovića, a za to joj je faille svega 0,06 odsto glasova.

Nakon brojnih turbulencija, a umalo i dogovora između LSCG i koalicije “Zajedno za Jugoslaviju”, manjinska Vlada DPS-SDP je uspostavljena, a na mjestu premijera opet je bio Filip Vujanović. Nju je podržao LSCG, koji je postavljao brojne uslove, a na kraju je u sporazum ušla odredba o donošenju Zakona o referendum, koja je oročena na godinu.

No, Vlada nije ni potrajala godinu. Raspala se nakon osam mjeseci, i to pošto je potpisan Beogradski sporazum, kojim je definisana Državna zajednica SCG. Vlada je tada izgubila podršku i LSCG-a i SDP-a, te se opet išlo na izbore.

2002: Pobjeda suverenista na putu ka referendumu

Vanredni izbori 2002. godine rezultirali su stabilnom većinom. I to je bilo izuzetno značajno ne zbog same Vlade, već i zbog referenduma o nezavisnosti, koji je u tim danima već djelovao izvjesno, a koji će se i dogoditi do kraja tog mandata.

Koalicija “Za evropsku Crnu Goru” u kojoj su bili DPS i SDP, te dvije relativno manje stranke (Liberalno demokratska partija Krsta Pavićevića i Narodna sloga Novaka Kilibarde) osvojila je 39 od 75 mandata. Koalicija SNP-NS-SNS, koja je nastupila pod nazivom “Zajedno za promjene”, imala je 30 poslanika, a LSCG četiri. Dva predstavnika u parlamentu stekla je i koalicija “Albanci zajedno”.

Zanimljivo je kako je i ovog puta NSS, koja je bila u koaliciji sa srpskim radikalima i Jugoslovenskom ljevicom, zamalo ostala ispod cenzusa – falilo joj je tek 0,15 odsto glasova.

Na mjesto premijera vratio se Milo Đukanović, pošto je prethodno na predsjedničkim izborima pobijedio njegov stranački kolega i doskorašnji čelnik Vlade Vujanović.

U mandatu te Vlade, Crna Gora postaće nezavisna država, a odmah potom i članica Ujedinjenih nacija. Nekoliko mjeseci po održanom referendumu, uslijedili su i novi izbori.

2006: ‘Nova’ država, stari pobjednici

Na prvim parlamentarnim izborima u nezavisnoj državi, većih promjena nije bilo – blok oko Demokratske partije socijalista opet je osvojio natpolovičnu većinu mandata. Naime, savez “Za evropsku Crnu Goru” u kojem je, pored DPS i SDP, bila i Hrvatska građanska inicijativa, osvojio je 41 od 81 mandata.

Drugi po snazi bio je savez Srpska lista (12), a treća koalicija okupljena oko Socijalističke narodne partije (11).

Na tim izborima nastupile su i tri nove političke snage – Pokret za promjene, iznikao iz NVO Grupa za promjene, te Bošnjačka stranka i Liberalna partija. Dok je PzP nastupio samostalno i osvojio 11 poslaničkih mjesta, BS i LP išle su u koaliciju, koja je imala tri mandata.

Cenzus su prešle i tri albanske liste.

Milo Đukanović tada se prvi put povlačio iz politike, te je dužnost premijera pripala Željku Šturanoviću. Skupština u tom sazivu usvojila je i Ustav Crne Gore – uz poslanike najjače koalicije i albanskih stranaka, za taj su akt glasali i predstavnici PZP-a.

2009: Nova pobjeda vlasti, visok skok SNP-a

Šturanović će 2008. godine podnijeti ostavku iz zdravstvenih razloga, a Đukanović će se onda vratiti u politiku – opet kao premijer.

Prilikom usvajanja Ustava precizirano je kako će sljedeći izbori biti održani do kraja 2009. godine, a tako je i bilo. Ovog puta, koalicija DPS-SDP-HGI bila je ojačana BS-om, a na izborima je osvojila natpolovičnu većinu glasova, odnosno 48 mandata.

Veliki rast doživjela je opoziciona SNP predvođena Srđanom Milićem (16 mandata), a iznad cenzusa je bila i Nova srpska demokratija (8), te Pokret za promjene (5). Prvi i jedini put u istoriji, u parlament su ušle čak četiri albanske liste, a svaka je imala po jedan mandat.

Veoma blizu cenzusa bile su još dvije liste. Koaliciji Narodne stranke i Demokratske srpske stranke nedostajalo je 0,08 procenata glasova. Liberalna partija napravila je koaliciju sa Demokratskim centrom, partijom nastalom odlaskom dijela funkcionera iz PZP-a, a taj je blok imao 2,7 odsto glasova.

Zanimljivo je kako je nakon izbora uspostavljena Vlada na čijem je čelu opet bio Đukanović, ali da je nakon samo godinu došlo do rokade. Tada je za novog premijera izabran Igor Lukšić.

2012: Početak turbulentne epohe

Ni parlament uspostavljen 2009. godine nije izgurao čitav mandat. Novi izbori raspisani su za 14. oktobar 2012. godine.

Koalicija “Evropska Crna Gora” tada nije mogla do apsolutne većine, s obzirom na to da je osvojila 39 mandata. No, parlamentarnu većinu uspostavili su zahvaljujući podršci poslanika BS (3), HGI (1) i dijela albanskih stranaka.

U opoziciji se pojavila nova politička snaga – Pozitivna Crna Gora, koja je na svojim prvim izborima osvojila gotovo 30.000 glasova, odnosno sedam mandata. Više poslaničkih mjesta od njih imali su novouspostavljeni Demokratski front (20) i SNP (9).

Period od 2012. do 2016. godine pamtimo po vrhuncu trzavica između DPS i SDP. Njihova se koalicija 2016. raspala, SDP je inicirao glasanje o nepovjerenju Đukanovićevoj Vladi, koja je ‘preživjela’ zahvaljujući glasovima dijela poslanika Pozitivne.

Ipak, uoči redovnih izbora 2016. formirana je Vlada izbornog povjerenja, koju je takođe vodio Đukanović, a u koju su ušli i predstavnici opozicije.

2016: Prestrojavanje, niz novih stranaka…

Izbori 2016. godine protekli su u znaku prestrojavanja, ali i pojave novih političkih snaga.

Prvi put nakon 1996. godine, na izbore je samostalno izašla Socijaldemokratska partija. Pritom, prvi put od 1998. ta stranka nije bila na zajedničkoj listi sa DPS-om.

Sa druge strane, na parlamentarnim izborima su prvi put nastupile Demokrate, nastale nakon raskola unutar SNP-a, Građanski pokret URA, koji je uspostavljen na sličan način, odlaskom niza funkcionera iz Pozitivne Crne Gore, te Socijaldemokrate, koje su formirane poslije rascjepa unutar SDP-a.

Koalicija “Sigurnim korakom” (DPS-LP) osvojila je 36 mandata. No, nakon izbora, uspjeli su da naprave postizborni savez sa Socijaldemokratama, Bošnjačkom strankom, Hrvatskom građanskom inicijativom i dijelom albanskih partija.

Kada je u pitanju opozicija, najjači je opet bio DF (18 mandata), dok je koalicija Demosa, SNP-a i URE stekla devet poslaničkih mjesta. Demokrate sui male osam mandata, a SDP četiri.

Kako god, novu Vladu predvodio je Duško Marković, a ona je uspjela da izgura čitav mandat.

Jedan od istorijskih datuma koji će uslijediti bio je 5. jun 2017. godine, kada je Crna Gora postala članica NATO.

2020: Selidba DPS-a u opoziciju, vanredni izbori – logičan kraj priče

Parlamentarni izbori 2020. godine donijeli su smjenu vlasti, nakon koje je DPS prvi put u istoriji višepartizma postao opoziciona stranka.

Naravno, svježa su sjećanja na ono što je prethodilo izborima – prijedlog Zakona o slobodi vjeroispovijesti rezultirao je litijama koje je organizovala SPC, a kojima su se u potpunosti priključili brojni opozicioni subjekti. Na sve to nadovezala se i pandemija koronavirusa uz lockdown i odumiranje turističke sezone…

Uglavnom, uoči 30. avgusta, litije SPC su na čelo liste Demokratskog fronta ‘izbacile’ do tada ne naročito poznatog profesora UCG Zdravka Krivokapića.

Sa druge strane, DPS je opet izašla u koaliciji sa LP, dok su njeni preostali tradicionalni partneri nastupili samostalno. Pritom, prvi put su se pojavile i dvije liste koje su predstavljale hrvatsku nacionalnu zajednicu.

Na kraju, DPS je osvojila najviše mandata (30), ali nije mogla do postizborne većine – zbir mandata koje su osvojili SD, BS, albanske stranke, pa i SDP, koji je hipotetički ipak prije bio viđen na toj strani, iznosio je 40.

Na drugoj strani, sa većinom od 41 mandata bili su DF (27) i koalicije “Mir je naša nacija” (10) i “Crno na bijelo” (4).

Predaja vlasti protekla je sasvim mirno, a šta se dalje dešavalo – svi dobro pamtimo. Jedni će reći da je došlo do oslobođenja, a drugi da se dogodilo urušavanje institucija. Govorimo li o činjenicama, one su pak jasne – od izbora do danas pale su dvije vlade, skupštinska većina postala je toliko fluidna da se dugo nije znalo ni ko je vlast ni ko je opozicija, pa su vanredni izbori, koji nas očekuju za dvadesetak dana, i jedini logičan rasplet.