Činjenica da je većina članova Gradskog tamburaškog orkestra Pljevalja maloljetna, najbolji je dokaz da će se tambura u ovom gradu još dugo čuvati i njegovati – kazao je Prekić

Izložba „Tamburaška tradicija u Pljevljima“, autora Emira Prekića – istraživača, hroničara i jednog od najzaslužnijih čuvara tamburaškog nasljeđa sjevera Crne Gore, može se do 19. decembra pogledati u Kuslevovoj kući. Postavka predstavlja jedinstven kulturni poduhvat koji, kroz fotografije, dokumente, instrumente, audio-zapise i lična svjedočanstva, osvjetljava više od sto godina razvoja tamburaške muzike u Pljevljima, njen put od kafanskih družina do savremenih orkestara, te ulogu koju je imala u oblikovanju identiteta grada.

Prekić, osnivač i voditelj Gradskog tamburaškog orkestra Pljevlja, godinama prikuplja materijal, terenski bilježi priče tamburaša i istražuje zaboravljene fragmente prošlosti. Izložbom ne nudi samo hronologiju, već emotivni i kulturni portret jedne muzičke tradicije koja je, uprkos mnogim izazovima, opstala zahvaljujući entuzijazmu, zajedništvu i predanosti generacija.

Prekić u intervjuu za Pobjedu govori o specifičnostima pljevaljske tamburaške baštine, njenoj ulozi u lokalnom identitetu, ali i o tome što je najvažnije da bi ova tradicija nastavila da živi i nadahnjuje nove generacije.

Što je bila Vaša početna ideja i motiv kada ste odlučili da priredite izložbu „Tamburaška tradicija u Pljevljima“?

Moja početna ideja i motiv bili su da sačuvam i predstavim jedno dragocjeno, ali nedovoljno istraženo poglavlje kulturne istorije Pljevalja. Tamburaška tradicija u našem gradu postoji više od vijeka, a njeni tragovi su rasuti po privatnim arhivama, sjećanjima muzičara i starim fotografijama.

Kako biste, u najkraćem, opisali značaj tamburaške muzike za kulturni identitet Pljevalja?

Tamburaška muzika predstavlja jedan od prepoznatljivih simbola pljevaljske kulturne baštine. Kroz više generacija ona je bila važan dio svakodnevnog života – od porodičnih i seoskih okupljanja, preko gradskih zabava, do kulturno-umjetničkih društava i orkestara koji su ostavili dubok trag. Za Pljevljake, tamburaška tradicija ima i identitetsku dimenziju, jer ih povezuje sa širim balkanskim kulturnim prostorom, ali istovremeno naglašava posebnosti lokalnog muzičkog izraza.

Što biste izdvojili kao najdragocjeniji ili najemotivniji eksponat u postavci?

Najdragocjeniji eksponati izložbe su lični instrumenti Hamdije Šahimpasića i Janike Balaža. Njih dvojicu povezuje i prvi profesionalni angažman – pedesetih godina prošlog vijeka obojica su počela karijeru na Radio Titogradu, jedan kao vokalni solista, a drugi kao tamburaš.

Kako biste opisali specifičnosti pljevaljske tamburaške tradicije u odnosu na druge krajeve Crne Gore i regiona?

Pljevaljska tamburaška tradicija razlikuje se od one u drugim krajevima Crne Gore i šireg regiona po svom slojevitom kulturnom nasljeđu i dugom istorijskom kontinuitetu. Pljevlja su vijekovima bila administrativno i kulturno središte – kao dugo sjedište Hercegovačkog sandžaka i glavni grad velike oblasti, grad je razvijao specifičnu urbanu kulturu u kojoj se tambura prirodno ukorijenila. Za razliku od drugih crnogorskih sredina u kojima je tamburaška praksa imala više folklorni ili prateći karakter, u Pljevljima je tambura dobila izrazito gradski, salonski i umjetnički ton. Njegovali su je školovani muzičari, gradske družine i kasnije orkestri, što je doprinijelo razvoju prepoznatljivog stila – odmjerenijeg, melodičnijeg i bližeg srednjoevropskoj i bosanskoj gradskoj muzičkoj tradiciji. Posebnost pljevaljske tamburaške baštine ogleda se upravo u susretu različitih uticaja: orijentalnih, balkanskih, sevdalinskih, ali i austrougarskih i južnoslavenskih. Taj spoj dao je zvuku pljevaljskih tamburaša jedinstvenu toplinu i eleganciju koju rijetko srećemo u drugim krajevima Crne Gore.

Zašto je tambura toliko snažno ukorijenjena u lokalni identitet Pljevalja?

Tambura se u Pljevljima svira već više od jednog vijeka i s vremenom je postala prepoznatljiv simbol i svojevrsni brend grada. Tome su najviše doprinijeli „Pljevaljski tamburaši“, kao i legendarna pjesma „Svi pljevaljski tamburaši“, zahvaljujući kojima Pljevlja danas s ponosom nose titulu tamburaške prijestonice Crne Gore.

Postoje li priče ili anegdote starih tamburaša koje su Vas posebno inspirisale i koje ste željeli prenijeti kroz izložbu?

Posebno je zanimljiva priča Mirka Rondovića o tome kako je nastala pjesma „Svi pljevaljski tamburaši“, pa zato preporučujem vašim čitaocima da posjete izložbu i otkriju ovu zaista lijepu i nadahnutu priču.

Koliko su danas mladi zainteresovani za tradicionalnu tamburašku muziku?

Činjenica da je većina članova Gradskog tamburaškog orkestra Pljevalja maloljetna, najbolji je dokaz da će se tambura u ovom gradu još dugo čuvati i njegovati.

Što je najvažnije da se sačuva kako bi tamburaška tradicija Pljevalja nastavila da živi?

Najvažnije je sačuvati živu praksu – ljude koji sviraju, prenose znanje i njeguju tamburašku muziku. Instrumenti, fotografije i arhiva jesu dragocjeni, ali tradicija zaista živi samo onda kada se svira, pjeva i prenosi na mlađe generacije. Zato je ključno podržati škole tambure, gradske orkestre, kulturno-umjetnička društva i sve entuzijaste koji ulažu vrijeme i energiju u ovaj vid nematerijalne baštine.

Most između prošlosti i savremenog trenutka

Kako vidite ulogu ovakvih izložbi u očuvanju i popularizaciji nematerijalne kulturne baštine?

Izložbu „Tamburaška tradicija u Pljevljima“ vidim kao važan most između prošlosti i savremenog trenutka. Njena uloga je dvostruka: s jedne strane, ona dokumentuje, sistematizuje i čuva tragove jedne bogate tamburaške prakse koja je oblikovala identitet Pljevalja; s druge, ona popularizuje tamburašku praksu tako što je približava novim generacijama, publici koja možda o njoj zna malo ili tek površno.