Ni dvije godine od najava rekonstrukcije najposjećenije turističke destinacije u Crnoj Gori, grandioznog mosta Đurđevića Tara na putu između Žabljaka i Pljevalja, nije napravljen konkretan korak.

Prema ranijim najavama, rekonstrukcija ove građevine, za koju je NR Kina predvidjela donaciju u iznosu od nešto više od sedam miliona eura, trebalo je da bude uveliko završena, međutim od obnove, bar za sada, nema ništa.

Kako bismo provjerili zbog čega ova turistička atrakcija nije dobila novo ruho, obratili smo se Ministarstvu kapitalnih investicija s pitanjima u kojoj fazi se nalazi projekat rekonstrukcije mosta na Đurđevića Tari, šta je urađeno od prije godinu i po kada je potpisan ugovor o donaciji vrijedan 7,1 milion eura za rekonstrukciju mosta, šta sve treba da se uradi da bi se započelo s rekonstrukcijom mosta, kao i šta se desilo s novcem koji su donirali Kinezi. Pitali smo i da li taj novac stoji na nekom računu i čeka da se ispune preduslovi kako bi se utrošio na rekonstrukciju ili će taj novac Kinezi uplatiti kad se konačno krene u rekonstrukciju. Ministarstvo smo prije dva mjeseca pitali i da li je urađen glavni projekat za rekonstrukciju. Međutim, odgovore na ova pitanja nismo uspjeli da dobijemo.

Most na Đurđevića Tari je betonski, lučni most na rijeci Tari, na sjeveru Crne Gore. Projektovao ga je inženjer Mijat Trojanović, a radove je izvodila kompanija Andonović iz Beograda. Radovi koji su izvedeni prilikom gradnje mosta, predstavljaju jedinstveni spoj znanja i umijeća, pošto prema tvrdnjama stručnjaka slično nešto nikad nakon izgradnje nije ponovljeno. Predviđeni troškovi izgradnje mosta bili su 11,5 miliona dinara, ali su do kraja radova uvećani za dodatni milion.

Radovi na mostu započeli su u doba Kraljevine Jugoslavije i trajali su od 1937. godine do jeseni 1940. godine. Objekat je u promet pušten krajem te godine, dok je probno opterećenje bilo planirano za proljeće 1941. Svečano puštanje u rad nikada nije realizovano zbog početka Drugog svjetskog rata. U trenutku završetka, bio je to najveći automobilski betonski lučni most u Europi. Ipak, ubrzo po otvaranju, objekat je pao u ruke okupatora za vrijeme Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji.

Most se nalazi 172 metra iznad rijeke Tare, dugačak je 365 metara i bio je velika inspiracija mnogim umjetnicima, njegovoj veličanstvenoj ljepoti su se divili čak i renomirani svjetski arhitekte i inženjeri. Tome u prilog ide i činjenica da je uvršten u listu 10 najljepših mostova na planeti.

Ime mosta potiče od prezimena koje je po priči nosio vlasnik farme nedaleko od mosta, a ne po svom graditelju. Nalazi se na raskrsnici puteva koji vode ka Mojkovcu, Žabljaku i Pljevljima, a kako nije osvijetljen u kasnim večernjim satima je potrebna dodatna opreznost.

Prema navodima mnogih svjetskih časopisa specijalizvanih za turizam, pet lukova, visinom od 170 metara iznad plahe „suze Evrope“ odnosno Tare, „preskače“ kanjon, jedan od dva najpoznatija u svijetu. Da bi se prešlo s obale na obalu, trebalo je izgraditi most dug 365 metara, a u momentu gradnje postavljena je najveća drvena skela ikada. Ni danas taj građevinski poduhvat ne bio bio jednostavan, a kako je bilo u proljeće 1937. godine, kada je izgradnja započeta, znali su samo oni koji su u tom podvigu učestvovali i potom ispisali njegovu čudesnu istoriju.

Ovaj most predstavlja i kulturno dobro, tako da je za njegovu rekonstrukciju saglasnost morala dati i Uprava za kulturna dobra.

Poslednja rekonstrukcija mosta rađena je prije dvadesetak godina, a prije nekoliko godina rađeno je presvlačenje asfalta, koje je dodatno opteretilo konstrukciju.

Vlada bivšeg premijera Duška Markovića je 5. novembra 2020. godine ovlastila ministra pomorstva i saobraćaja Osmana Nurkovića da potpiše ugovor o donaciji novca s Kinezima, što je urađeno 1. decembra te godine. Ugovor ima karakter međudržavnog sporazuma između dvije vlade. Njime je definisano da Kina izabere izvođača radova.

Priču o mostu upotpunjuju i brojne legende

Kao jednu od legendi, ljudi iz tog kraja navode da je skoro na istom mjestu gdje su Turci pogubili Joksima Jaukovića, koji je u Pošćenju, u blizini Šavnika, pokušao da likvidira zloglasnog Smail-agu Čengića, u čemu nije uspio, poginuo i njegov praunuk Lazar, koji je po Titovom nalogu krenuo u rušenje mosta. Posle rušenja mosta i strijeljanja Lazara Jaukovića, kroz narod je krenula priča o njemu kao projektantu mosta, koji je svoje „čedo“ morao da „ubije“. Priča je stigla i do Mijata Trojanovića, koji se već nalazio u logoru. Međutim, profesor Trojanović, iz poštovanja prema inženjeruJaukoviću, nikada nije to demantovao. Kao što to biva, priča je prerasla u legendu.

Najmanji luk na mostu srušen 1942. godine

U maju 1942. godine, Italijani su prodirali ka Durmitoru, području koje su kontrolisali partizani. Prema široko rasprostranjenoj priči, zbog situacije u kojoj su se našli partizani, Josip Broz Tito donosi odluku da se most sruši, kako bi se spriječilo prodiranje neprijatelja, ali tako da bi se kasnije mogao popraviti i koristiti. Moša Pijade, koji je tada boravio na području Žabljaka i komandovao partizanskim jedinicima, povjerio je taj zadatak inženjeru Lazaru Jaukoviću koji je partijski zadatak uspješno obavio u zoru 6. maja, porušivši najmanji luk na mostu, na lijevoj obali kanjona Tare. Jauković je na Ilindan, 2. avgusta iste godine strijeljan na mostu.

Na mostu snimani i poznati filmovi

Događaji iz razdoblja kada je most bio pod upravom okupacionih vlasti fašističke Italije, obrađeni su u filmu „Most“, iz 1969. godine. U filmu su glumili i brojni poznati glumci tog doba Velimir Bata Živojinović, Boris Dvornik, Jovan Janićijević Burduš, Relja Bašić, Slobodan Perović i mnogi drugi. Most je neposredno poslije rata 1946. godine obnovljen, a korišćen je i kao lokacija za snimanje britanskog akcionog filma „Snaga 10 iz Navarone“ (Force 10 from Navarone) iz 1978. godine u kom glavne uloge igraju Harison Ford, Robert Šo, Edvard Foks i Franko Nero.