Od zločina u Kaluđerskom Lazu prošlo je 26 godina, a žrtve nijesu dobile niti pravdu niti spomen-obilježje.

Pripadnici Vojske Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) ubili su tada 21 civila i ranili još sedam. Među ubijenima su bili djeca, žene i starci. Do danas niko za ta ubistva nije kažnjen.

Od marta do maja 1999. godine stradalo je najmanje 15, a po najnovijim istraživanjima 22 osobe, među kojima djeca, žene i starije osobe. Ubijeni su dok su, bježeći od sukoba na Kosovu, pokušali da nađu spas u Crnoj Gori.

Najteži zločin odigrao se 18. aprila u mjestu Kaluđerski Laz blizu Rožaja, kada je u napadu Vojske Jugoslavije na izbjegličku kolonu ubijeno šest, a povrijeđeno pet lica.

U dokumentima sa suđenja o ovom slučaju koja je prikupila Akcija za ljudska prava (HRA), navodi se svjedočenje mještanina Kaluđerskog laza, Brahima Ljaljića, čiji je sin ranjen u napadu vojske na civile. On je svjedočio da su svakodnevno, oko 20 dana prije pucnjave, kroz Kaluđerski Laz prolazile kolone izbjeglica sa Kosova – civili, žene, djeca i starci. Prolazili su putem kroz Kaluđerski Laz preko mosta na Crnji, blizu vojnika gdje se dogodila pogibija. Niko od vojnika nije dirao izbjeglice sve do 18. aprila 1999. godine. Nepoznato je zašto su vojnici tog dana pucali na izbjeglice. Niko nije odgovarao za zločin zbog loše sprovedene istrage.

Prva optužnica je podignuta 2008. godine, odnosno devet godina nakon zločina. Komandant Prvog bataljona Treće lake pješadijske brigade Podgoričkog korpusa Druge armije VJ Petar Strugar sa još sedam lica, pripadnika Treće čete Prvog bataljona, oslobođen je odgovornosti nakon prvostepene presude u suđenju za zločin u Kaluđerskom lazu pred Višim sudom u Bijelom Polju. Na ovu presudu Apelacionom sudu su upućene žalbe od strane tužilaštva, ali i žalba advokata oštećenih. Apelacioni sud je godinu dana kasnije donio presudu kojom je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio oslobađajuću presudu Višeg suda.

Viši sud u Bijelom Polju nije mogao da identifikuje ko je od vojnika pucao na civile ni ko je izdao naređenje, pa je sve optužene oslobodio zbog nedostatka dokaza 2013. godine. Viši sud nije dao ni odgovor na pitanje da li je ubistvo izbjeglica na području Kaluđerskog laza predstavljalo ratni zločin.

HRA u dokumentima bilježi i da su Rožaje i okolna mjesta 1998–1999. godine pružili utočište velikom broju izbjeglica sa Kosova, te da je Šemso Dedeić, tadašnji policajac i načelnik Odjeljenja bezbjednosti u Rožajama, na suđenju optuženima rekao da „civili koji su se u to vrijeme kretali prema Rožajama, dolazeći iz pravca Kosova, nijesu bili naoružani“.

Dedeić je na suđenju kazao da su civili sa područja Kosova prihvaćeni i smješteni u Rožajama kao izbjeglice, a broj njih je dnevno iznosio oko deset hiljada, ponekad i više tokom trajanja rata.

Ovaj događaj ostaje jedan od niza slučajeva ratnih zločina iz 90-ih koji nijesu dobili adekvatan pravosudni epilog.

Nevladine organizacije Akcija za ljudska prava i Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava (CKP) pozvale su Ministarstvo kulture da što prije dozvoli podizanje spomen-obilježja žrtvama u Kaluđerskom lazu i omogući dostojanstveno sjećanje na civile koji su tamo stradali.

Žrtve su bile albanske nacionalnosti koje su, bježeći od sukoba na Kosovu, tokom NATO intervencije 1999. godine spas potražile u Crnoj Gori.

– Za ovaj zločin do danas niko nije odgovarao. Nadležni organi nijesu utvrdili da je riječ o ratnom zločinu, žrtve i njihove porodice nijesu obeštećene, a na mjestu stradanja ne postoji nikakvo spomen-obilježje – saopštili su iz HRA i CKP.

Iz HRA i CKP su kazali da će se danas u deset sati, u znak sjećanja na žrtve zločina u Kaluđerskom Lazu, prijatelji, građani i aktivisti okupiti na mjestu stradanja, kako bi obilježili godišnjicu zločina, a u 12 sati porodice žrtava, prijatelji i aktivisti položiće cvijeće kod spomen-grobnice u Novom selu, kod Peći.

NVO pozdravljaju ponovno formiranje krivičnog predmeta povodom ratnog zločina u Kaluđerskom Lazu.

– Apelujemo na hitan rad u ovom predmetu dok su svjedoci i preživjeli srodnici žrtava još živi. Svako dalje odgađanje pravde dodatno produbljuje nepravdu prema žrtvama i njihovim porodicama i podriva vladavinu prava – poručili su oni.