Bako je boem i zaštitni znak bjelopoljske čaršije više od pedeset godina. Svira nekoliko žičanih instrumenata, sklon šali i mehanskim druženjima.

Helem, udala se Bakina kćerka, otišla u daleku Švedsku za Martinovića. Eh, zove babo mezimicu da pita kako je.

„Dušo, kako idu dani i kako se snalaziš u bračnim vodama i novoj sredini?“

„Odlično babo. Idem u školu i učim jezik, ma sve je ok.“

„A, dobro kćeri, znaš li ti kako se na švedskom kaže – babo imaš li para?“

„Ne znam babo. Do te lekcije još nismo došli.“

***

Otišao Bako da uzme dvoje unučadi iz zabavišta kako bi ih odveo kući. Uđe u hodnik i poče se okretati lijevo – desno ne bi li ugledao dječicu. Vidi učiteljica koliko je sati, pa ga upita:

„Dobar dan gospodine, za koju djecu ste vi došli?“

„Svejedno mi je. Bilo koju. I onako ih sutra vraćam oboje.“

***

Posljednja istraživanja govore da preko 70 % mladih razmišlja o „udaji“ u neku od zemalja EU. Zulum vakat, udaju nam se i čitave porodice. Ostaju samo oni koji su se dobro namjestili na državnim jaslama i oni što ih je pregazilo vrijeme, pa nisu više za udaje.

Ne treba dušu griješiti. I ovdje se sklapaju brakovi. I to ugovoreni. Žene se i udaju članovi i simpatizeri vladajuće koalicije i oni, bez ikakve sumnje, ovdje ostaju. Nigdje pod nebeskom kapom im ne može biti bolje od Crne Gore.

Šampioni i lideri demokracije u regionu zadovoljni trljaju ruke i nemaju brige.

A i zašto bi. Sutra će ih „babo“ i onako vratiti na izbore.

P.S. Lahko je promijeniti mjesto boravka ali je teško mijenjati sebe. Bilo gdje da odeš i sebe vodiš sa sobom.