Udruženja proizvođača NVU “Pljevaljski sir” o tvrdnjama Monteorganice: Najlakše krivicu prebaciti na drugoga, neophodni konkretniji potezi nadležnih

    1 godina pre 583 pregleda Izvor: dnevno.me

Uprkos tome što se našao na svjetskoj listi najboljih sireva, i što je nadaleko poznat domaći brend, u Crnoj Gori se stvara zaključak da su najveći krivci proizvođači što ga prave, kaže za predsjednica Udruženja proizvođača NVU “Pljevaljski sir”, Milojka Kušljević.

Ona je negirala tvrdnje direktorice i rukovoditeljke kvaliteta “Monteorganica” Ivane Vojvodić da proizvod poput pljevaljskog sira čeka na dobijanje sertifikata samo zato što Udruženje nije ispunilo neophodne uslove, kazavši da je najlakše “krivicu prebaciti na drugoga”.

“Neke stvari su jasne – proizvođači su limitirani, i njima se ne daju olakšavajuće okolnosti nego im se, što bi mi rekli, zagorčava život. Ne daju im se nikakve olakšice, niti se ide u tom smjeru da im institucije budu vjetar u leđa, nego kamen spoticanja. Ministarstvo poljoprivrede i Monteorganica nam non-stop pričaju jednu te istu priču, ali taj proces, mogu sa sigurnošću da tvrdim, nije doveden do kraja. Nije ni isti kao kada smo ušli u tu priču, i sad kad smo došli do, po svemu sluteći, kraja priče”, ističe Kušljević.

Prisjećajući se godina unazad kada je začeta ideja oko proizvodnje i zaštite pljevaljskog sira, naša sagovornica ističe da su i Ministarstvo i proizvođači ušli u priču na obostrano zadovoljstvo. Danas, dodaje ona, došlo se do toga da su jedini gubitnici proizvođači.

“I Ministarstvo i Monteorganica na svoj način naplaćuju novac od sira, a mi nismo u mogućnosti, samim tim što nam je cijena tri četiri puta manja nego što bi trebalo. Mislim da ovim dolazimo do jasnih podataka. A znate zašto je nastao problem? Zato što sredstva, predviđena za subvencije i stimulanse, nisu dovoljna za sve malverzacije za one ljude koji se samo fiktivno bave poljoprivrednom proizvodnjom, pa sredstava nema dovoljno za sve. Dolazimo do toga da je mnogo lakše izbaciti ljude koji pošteno rade posao, nego one koji dolaze ko zna kakvim kanalima do ključnih osoba, koji nam u stvari kreiraju politiku”, smatra Kušljević.

Još od mandata ministra poljoprivrede Milutina Simovića, pa sve do danas, Kušljević tvrdi da iz Udruženja pokušavaju da dobiju “45 minuta razgovora”, kako bi utvrdili konkretne smjernice.

Navodi i da neko iz resornog Ministarstva uporno “minira” njihov sastanak sa ministrom, uporno ih usmjeravajući na “pogrešne osobe”.

Naša sagovornica dodaje i da iz Udruženja ne bježe od dijela odgovornosti kad je riječ o sertifikaciji proizvoda, ali ističe da su neophodni konkretniji potezi nadležnih.

“Samo nas vraćaju na neku evidenciju, od koje mi ne bježimo, ali besmisleno ju je voditi evo 4-5 godina, a tu evidenciju niko ne vidi. Monteorganica bi trebalo da zajedno sa proizvođačima nađe zajednički jezik, da nam da smjernice kako to da na pravi način da riješimo. Neophodno je i da Ministarstvo stimuliše Monteorganicu u pravljenju zajedničkog ugovora, pa samim tim da njegovim nepoštovanjem svako snosi posljedice… Jedan mjesec pričaju jednu priču, drugi mjesec drugu, traže nam neke besmislene stvari da radimo i onda kažu ‘krivi su proizvođači’… Ti ljudi bi, po mom mišljenju, za početak trebalo da se upoznaju sa tim kako se stvara ovaj sir, pa bi im sve bilo jasno”, ističe Kušljević.

Svjesna je, kaže, da jedini način da se zaštiti sir je sertifikacija proizvoda, ali prema njenim tvrdnjama, to nadležnima nije u interesu.

“U tom slučaju, cijena bi morala da bude veća. Svaki trgovinski lanac bi volio da ima domaći dobar proizvod, i u tom slučaju Ministarstvo bi trebalo da poveže kvalitetne trgovinske lance i proizvođače, a ne da nam je najveći proizvođač sira onaj koji nema nijednu kravu, što je trenutno slučaj u jednom trgovinskom lancu u Podgorici. Samo uporedite podatake, kolika je proizvodnja bila kad smo krenuli u ovu priču, koliko je bilo registrovanih gazdinstava, a koliko nas je sad… tužno”, navodi Kušljević.

Od cijene po kojoj se prodaje pljevaljski sir u marketima, predsjednica Udruženja tvrdi da proizvođači ne mogu “ni na nuli” da budu.

“Toliko mizerne cijene, da kad malo presaberete stvari jasno vam bude da mi ni troškove proizvodnje ne možemo pokriti. Najveći problem je taj što su visoke marže i što proizvod prođe kroz dvije tri ruke, dok dođe do krajnjeg potrošača. Sertfikacija i izvoznički broj bi promijenili stvari. Da možemo da dobijemo izvoznički broj ne bi imali plasman sa ovom cijenom na tržištu, već bi njegova cijena bila do deset eura, a ne kao sad što je, sedam eura po kilu. Smatram da nakupci imaju najviše koristi od pljevaljskog sira, i da kreiraju poljoprivrednu politiku na način što dolaze do ključnih ljudi i institucija koji zapravo koče to da mi ne možemo da doći do pravog profita, i da ne možemo da naplatimo na pravi način ni proizvodnju ni naš proizvod”, zaključuje sagovornica.