Sa posebim fokusom na digitalnu transformaciju i vještačku inteligenciju

“Univerzitet je škola, ali veoma specijalna vrsta. Namenjen je ne samo kao mesto za obrazovanje; nego i kao mesto gde studenti aktivno učestvuju u istraživanju i na osnovu tog iskustva dostižu intelektualnu disciplinu i obrazovanje koje ostaje sa njima tokom čitavog života. Idealno, student misli nezavisno, sluša kritički i odgovoran je prema sebi. Ima slobodu da uči.” Jaspers

“Funkcija univerziteta nije samo u tome da uči kako zaraditi za život ili da obrazuje nastavnike za rad u državnim školama, ili da bude centar pristojnog društva; ona, iznad svega, podrazumeva da univerziteti budu organ finog prilagođavanja između realnog života i sve većeg znanja o životu, odnosno prilagođavanja koje čini tajnu civilizacije.” Du Bois

UVOD

U skladu sa ovim riječima iz citata, savremeni svijet suočava se sa dubokim transformacijama koje prožimaju gotovo sve sfere društvenog života, a obrazovanje zauzima centralno mjesto u tom procesu. U vremenu ubrzanog tehnološkog razvoja, digitalne transformacije i ekspanzije vještačke inteligencije, obrazovni sistemi više ne mogu ostati zatvoreni, rigidni i okrenuti isključivo tradicionalnim metodama učenja. Naprotiv, oni moraju postati fleksibilni, inkluzivni i usmjereni ka budućnosti. Ovaj esej ima za cilj da argumentovano pokaže da su mladi pokretačka snaga transformacije obrazovnih sistema, sa posebnim fokusom na digitalnu transformaciju i primjenu vještačke inteligencije. Rad se oslanja na savremene teorijske pristupe i društvenu praksu, sa namjerom da ukaže na potencijal mladih da oblikuju obrazovanje 21. Vijeka.

MLADI KAO POKRETAČI PROMJENA

U tom kontekstu, mladi se pojavljuju kao ključni nosioci promjena. Oni nijesu samo pasivni korisnici obrazovnih politika, već aktivni učesnici, inicijatori i kreatori novih obrazovnih praksi. Ključ  pravca promjena leži zapravo u tome, da se današnji mladi moraju od učionice do pronalaska posla, pripremati  za posao koji će činiti centralnu i ključnu ulogu u njihovom životu, Njihova budućnost je digitalizovana i tražiće primjenu vještačke inteligencije, te s toga veliki teret je na školama i univerzitetima da osposobe mlade u budućnosti. Ovo pogotovo iz razloga što danas veliki broj zaposlenih dolazi u potencijalni problem prekvalifikacije i neizvjesne budućnosti. Svakako alarm ya uzbunu da sistem obrazovanja mora se prilagodjavati današnjim uslovima tržišta rada. Vrlo je bitno detektovati jaz između obrazovnih procesa, potreba mladih kao i stepena rayvijenosti želje i kompetencija kod mladih. Ovo poslednje ide u korsit obrazovnom sistemu i digitalna pismenost, kreativnost i spremnost da preispituju postojeće modele čine mlade nezamjenjivim akterima u procesu reforme obrazovanja.

Kako studije dokumentuju društvene i obrazovne nejednakosti, sve je očiglednije da nam je to potrebno da rekonfigurišu škole kao mjesta demokratije i socijalne pravde. (Gardner & Crockwell, 2006, pp. 1-19) Iskustva nejednakosti i ugnjetavanje na osnovu rase, klase, pola, seksualne orijentacije, invaliditeta i drugih aspekata subjektivnosti učenika su povezane sa mnogim studentskim iskustvom marginalnosti i nedostatka uspjeha i glasa u školi. (Archer, Halsall & Hollingworth,2007, pp. 165-180) Konkretno, mladi koji doživljavaju demokratsku praksu u školi bolje su u stanju da se bave pitanjima demokratije i socijalne pravde u svojim angažovanja u zajednici. Mladi današnjice odrastaju u digitalnom okruženju koje oblikuje njihove načine razmišljanja, komunikacije i učenja. Za razliku od prethodnih generacija, oni informacije ne doživljavaju kao oskudan resurs, već kao obilje koje zahtijeva selekciju, kritičku analizu i kreativnu primjenu. Ova promjena paradigme ima direktne posljedice po obrazovne sisteme. Mladi više nijesu zadovoljni ulogom pasivnih primalaca znanja. Oni teže participaciji, interaktivnosti i personalizovanom učenju. Upravo ta očekivanja stvaraju pritisak na obrazovne institucije da se transformišu i prilagode novim generacijskim potrebama i na takav način obezbjede demokratičnost sistema obrazovanja, inkluzivnost i otvorenost a što će u konačnici doprinjeti ciljevima kao što participacija mladih koja je nužna, kao i određeni stepen zadovoljenja ustavnog standarda “socijalne pravde”.  (Checkoway,  & Richards-Schuster, 2006, pp. 319-332) Briga o budućnosti je svakako obaveza  i ukoliko bi se oglušili na istu, podrivali bi ustavni concept  zemlje “socijalne pravde”.

Uloga mladih kao pokretača promjena posebno dolazi do izražaja kroz različite oblike aktivizma i participacije u istima: studentske inicijative, omladinske organizacije, digitalne kampanje i inovativne obrazovne projekte. Digitalizacija i vještačka inteligencija takođe može pomoći prilikom planiranja i sprovođenja ovih mjera. Kroz ove mehanizme, mladi utiču na obrazovne politike, nastavne planove i metode rada. Oni imaju pravo i kapacitete da budu angažovani kao partneri u obrazovnim promjenama. Cjeloživotni razvoj mladih zavisi od obrazovanja i s toga njihova uključenost u kreiranju politika o obrazovanju jeste ključ i prvi pravac promjena u obrazovanju. (Bertolini & Gerritsen & Sol, 2024). Participacija mladih u donošenju odluka o obrazovanju doprinosi demokratičnosti sistema i povećava njegovu relevantnost. Mladi unose perspektivu korisnika sistema, ali i inovatora koji predlažu nova rješenja. (Zeldin & McDaniel & Topitzes, & Calvert, 2000) Digitalna transformacija u obrazovanju može koristiti u dva pravca i to prvi pravac (interni) podrazumijeva integraciju digitalnih tehnologija u sve aspekte obrazovnog procesa: nastavu, učenje, upravljanje institucijama i evaluaciju znanja, dok bi drugi pravac (eksterni) zapravo bio da digitalne transformacije mogu pomoći kao na primjer prilikom nezavisnog i nepristrasnog ocjenjivanja rada obrazovnih institucija i njihovih djelatnika, učešće mladih u donošenje odluka (participacija) od značaja za obrazovanje, mogućnost predlaganja inovativnih rješenja od velikog broja mladih itd. Ovi pravci ne predstavljaju samo tehničku modernizaciju, već duboku pedagošku i organizacionu promjenu, koja se mora prilagoditi novim okolnostima.

Mladi imaju ključnu ulogu u ovom procesu jer su često prvi koji prepoznaju potencijal novih tehnologija. Njihova spremnost na eksperimentisanje i prilagođavanje čini ih prirodnim nosiocima digitalnih inovacija, s toga obrazovni sistem mora prepoznati potrebu mladih, i unčiniti ono što zapravo odavno je i trebalo. Da se čuje glas mladih i osluškivanje njihovih potreba u budućnosti.

Digitalna transformacija omogućila je razvoj novih oblika učenja, kao što su:

• onlajn i hibridna nastava,
• učenje zasnovano na projektima,
• učenje putem digitalnih platformi,
• mikro-učenje i samostalno usvajanje znanja.

Mladi ne samo da koriste ove modele, već ih često i sami kreiraju – kroz edukativne platforme, aplikacije, tutorijale i zajednice za učenje. Razvoj digitalnih kompetencija postao je jedan od osnovnih ciljeva savremenog obrazovanja. Mladi igraju dvostruku ulogu: kao oni koji stiču ove kompetencije, ali i kao oni koji ih prenose drugima, uključujući nastavnike i starije generacije. (Gardner, O’Leary, Yuan, 2021). Vještačka inteligencija sve više nalazi primjenu u obrazovanju kroz:

• personalizovane sisteme učenja,
• inteligentne tutore,
• automatizovanu evaluaciju znanja,
• analitiku učenja i predviđanje obrazovnih ishoda. (U.S. Department of Education, Office of Educational Technology)

Mladi su često prvi korisnici ovih tehnologija ali i njihovi kritičari. Sve veći broj mladih učestvuje u razvoju rješenja zasnovanih na vještačkoj inteligenciji. Kroz programiranje, istraživačke projekte i startap inicijative, oni postaju aktivni kreatori obrazovnih tehnologija. Ovakav pristup doprinosi razvoju inovativnog i preduzetničkog duha ali i boljem razumijevanju etičkih i društvenih aspekata AI. Primjena vještačke inteligencije u obrazovanju otvara brojna etička pitanja: zaštita privatnosti, pristrasnost algoritama, transparentnost i odgovornost. (Akgun, & Greenhow 2022). Mladi, kao digitalno pismeni akteri, imaju važnu ulogu u zagovaranju etičke i odgovorne upotrebe ovih tehnologija. Iako je potencijal mladih kao pokretača promjena ogroman, postoje brojni izazovi: digitalni jaz između različitih društvenih grupa, nedostatak institucionalne podrške, otpor promjenama u obrazovnim institucijama, nedovoljna uključenost mladih u formalne procese odlučivanja.

ZAKLJUČAK

Prevazilaženje ovih prepreka zahtijeva sistemski pristup i saradnju svih aktera. Obrazovni sistemi budućnosti biće fleksibilniji, inkluzivniji i tehnološki napredniji. Mladi će u njima imati ulogu ko-kreatora obrazovnih politika, nastavnih sadržaja i tehnoloških rješenja. Poseban akcenat biće na razvoju kritičkog mišljenja, kreativnosti i etičke odgovornosti – kompetencija koje su neophodne u dobu vještačke inteligencije. Mladi predstavljaju ključni pokretački potencijal savremenih obrazovnih sistema. Njihova digitalna pismenost, inovativnost i spremnost na promjene čine ih centralnim akterima digitalne transformacije i primjene vještačke inteligencije u obrazovanju. Da bi se ovaj potencijal u potpunosti iskoristio, neophodno je stvoriti institucionalne mehanizme koji omogućavaju aktivno učešće mladih u oblikovanju obrazovne politike. Samo obrazovni sistem koji prepoznaje i osnažuje ulogu mladih može odgovoriti izazovima 21. vijeka i doprinijeti održivom društvenom razvoju. Ne budemo li osluškivali potrebe i budućnost mladih koja je u ovom trenutku predvidljive/a, bićemo krivi za njihove sjutrašnje neuspjehe. (Karen J. Pittman. 1991) Završićemo sa riječima iz Deklaracije o pravima djeteta da “Čovječanstvo duguje djetetu sve najbolje što može dati.“

LITERATURA

Archer, L., Halsall, A., & Hollingworth, S. (2007). Class, gender, (hetero) sexuality and schooling: paradoxes within working-class girls’ engagement with education and post16 aspirations. British Journal of Sociology of Education, 28 (2), 165-180.

Checkoway, B. & Richards-Schuster, K. (2006). Youth participation for educational reform in low-income communities of color. In S. Ginwright, P. Noguera, & J. Cammarota (Eds.), Beyond Resistance! Youth Activism and Community Change: New Democratic Possibilities for Practice and Policy for America’s Youth (pp. 319-332). New York: Routledge.

Gardner, M. & Crockwell, A. (2006). Engaging democracy and social justice in creating educational alternatives: An account of voice and agency for marginalized youth and the community. The Innovation Journal: The Public Sector Innovation Journal, 11(3), 1-19.

Bertolini, L., & Gerritsen, D., Sol, K., (2024).  Supporting students to become agents of change: Introducing and evaluating the Transition Cycle approach to teaching transformative skills, Futures, Volume 164.

Pittman, Karen J., (1991). Promoting Youth Development: Strengthening the Role of Youth Service and Community Organizations“ School K-12. 42.

Zeldin S., & McDaniel K. A., & Topitzes, D., & Calvert, M., (2000), Youth in Decision-making: A Study on the Impacts of Youth on Adults and Organizations.

U.S. Department of Education, Office of Educational Technology, Artificial Intelligence and Future of Teaching and Learning: Insights and Recommendations, Washington, DC, 2023.

Akgun, S., Greenhow, C. (2022). Artificial intelligence in education: Addressing ethical challenges in K-12 settings. AI Ethics, 2, 431–440.

Gardner, J., O’Leary, M., & Yuan, L. (2021). Artificial intelligence in educational assessment: ‘Breakthrough? Or buncombe and ballyhoo?’. Journal of Computer Assisted Learning, 37(5), 1207–1216.

Autor: Rajko Raonić