estitke su lijepa i emotivna stvar, pod uslovom da su iskrene i da nisu generičke.

U savremenom društvu lijepu riječ zamijenio je  stiker, iskrenu emociju emotikon, direktan kontakt – društvene mreže.

Ići u korak sa vremenom i promjenama ne znači nužno i gubiti one lijepe, za čovjeka specifične, karakteristike.

Desetak minuta skrolovanja zamijenimo razmišljanjem o tome  šta bismo istinski i od srca poželjeli dragim ljudima i uputimo im po jednu za  njih lično kreiranu čestitku. U svega par riječi možemo snažnije prenijeti emociju nego posredstvom  stotinu poslatih gif-ova.

Dok žurimo, opterećenim zbrkom misli, zastanimo zarad prisjećanja da se mnoge situacije neće ponoviti, da je količina pijeska u gornjem dijelu pješčanika, koji daje šansu za neke događaje, pri kraju.

Ne podrazumijevajmo nijedan odnos, nijednu osobu, odnosimo se prema njima kako volimo da sami budemo tretirani. Zahvalimo, priupitajmo, izvinimo se – lakše je, nego nositi teret onih riječi koje nisu izgovorene u pravo vrijeme.

Postanimo svjesni odgovornosti i preuzmimo je i za nečinjenje, kao i za činjenje, jer ovo prvo nekada nosi teže posledice.

Indiferentnost nije lakši put, dugoročno se ne isplati. Budućnost, i na mikro i na makro planu, u rukama je svake/og pojedinke/ca.

Velika djela  počinju malim znacima pažnje, zato pružimo ruku, koliko su naše mogućnosti, i osvijetlimo nekome svakodnevicu, pa će i praznici biti ljepši.

Površnošću se ne branimo od izazova sadašnjice, naprotiv, dozvoljavamo da nas oblikuje upravo ono od čega se nastojimo distancirati. Pronalaženje interesovanja budi želju i žar kojom započinju velike stvari i željene promjene. Sami smo odgovorni za svoje osviješćivanje, ali ne kao samotnjaci, nego kao dio društva.

Poimanje čovjeka kao društvenog bića, počev od Aristotelovog “Homo sum, humani nil a me alienum puto”, preko razmatranja brojnih kasnijih teoretičara sociologije, danas dobija na snazi još više, jer zajedničko djelovanje protiv otuđenosti predstavlja neophodnost.

Odvojimo vrijeme za ljude oko nas, posmatrajmo ih, pitajmo, dajmo doznanja da nam je stalo.

U to ime, neka nam 2026.godina donese više vremena za kvalitetne međuljudske odnose, jačanje empatije i razloge da se osjećamo ljudima u kontekstu etike.

Piše: Marija Bulajić Škuletić, sociološkinja