VIŠE OD RIJEČI – Jelisava

  • 2 mjeseca pre
  • 262 pregleda
  • Izvor: vijesti.me

Prazan grad. To je oksimoron. Zato tako uznemiruje. Grad jeste mnoštvo, sve drugo je anti-grad. Trgovi bez ljudi. Pusti gradovi izgledaju kao džinovski brodovi na suvom. U pravu je Dimitrije: danas Evropa liči na De Kirikove prizore. Znati čitati Grad, to je umijeće od više vrste.

Izvještaji o mrtvima odjekuju sa svake strane: očekujemo da nam te brojke kažu gdje smo, koliko još ima… Ali tu su i neke druge, u danima pandemije nekako skrajnute, smrti.

Za gospođu Jelisavu Kalezić malo je reći da je bila izuzetna osoba, iako je sasvim tačno. Njena izuzetnost bila je jedinstvena, i to na nekoliko načina.

Ono što svi znamo – bila je poslanica koju pamtimo po gospodstvu i posvećenosti, intelektualka koja jasno, lucidno i šarmantno izlaže svoje stavove, profesorica kakvih je malo, primjer građanskog aktivizma, uvijek daleko od klišea i predrasuda… Uvažavana od svih, njena smirenost i razložnost razoružavali su i najtvrđe epske zaluđenike.

Bila je autorka sjajnih tekstova, a svaki je sadržao neku literarnu bravuru, sjećam se priče o Crnogorkama koje su za sušeni mak u vojvođanskim kućama, nakon rata, mislile da je – barut…

Bila je fascinantna širina njenih interesovanja i znanja – od antropologije do arhitekture, uvijek sa specifičnim i tada rijetkim uvažavanjem i za alternativne ili nestandardne pristupe stvarima.

Držim da je i njena saradnja u Vijestima, povremeno i u dodatku koji držite u rukama, bila osobena privilegija.

Pamtim njen tekst “Korzo”, šarmantan i subverzivan. Prisjetila se u tekstu (kojeg se mnogi čitalac Vijesti sjeća, siguran sam) što je značio i kako je funkcionisao nekadašnji titogradski korzo, dovodeći u vezu taj običaj šetnje građana sa građanskom samosviješću. Onda je ljude pozvala da te večeri izađu i prošetaju. Ponukan tekstom, svoje sinove sam odveo na korzo i zahvaljujući toj srećnoj okolnosti i oni su upoznali Jelku. I oni su doživjeli da ih Jelka, okružena grupom sjajnih mladih ljudi koji su umjeli da čitaju njene tekstove (kao što je ona umjela da čita Grad), odvede na limunadu kod Štetnog.

Već sam zašao u vrlo ličan ton. Ali, neke je priče moguće samo tako ispričati. Ona je to, uostalom, sjajno radila uvijek nalazeći pravi omjer ličnog i univerzalnog u svojim tekstovima.

Bila je školska drugarica moje majke, iz njihovog bjelopoljskog djetinjstva, i, još ranih sedamdesetih, rado viđen gost u domu mojih roditelja, tako da smo brat i ja imali sreću da ona bude dio našeg odrastanja.

Od juče, otkad sam pročitao vijest o njenom odlasku, ređaju se kadrovi djetinjstva sa Jelkom: šetnje koje su se obavezno završavale limunadom i kolačom kod Štetnoga, pamtim njeno zadivljujuće strpljenje kada nešto objašnjava ili dočarava, voljnost da djeci objašnjava i one teme od kojih su drugi zazirali.

Ja joj u posebne zasluge, i sa neizmjernom zahvalnošću, pamtim sljedeće: Kiša i Šezdesetosmu.

Mislim da je 1973. godina, Jelka je bratu i meni donijela iz Beograda knjigu Ljubivoja Ršumovića “Ma šta mi reče”, sa čudesnim ilustracijama Dušana Petričića. Bio je aktuelan Kišov Peščanik. Ona i majka, dobar dio predvečerja, sjede i pričaju o Peščaniku, zaneseno. Imam sedam godina, slušam iako ne znam o čemu pričaju – vjerovao sam njima dvjema u svemu. Kada nekoliko godina kasnije budem čitao Kiša, uvijek će negdje u doživljaju postojati i onaj zanos njih dvije dok razgovaraju o Peščaniku, te večeri.

A tek Šezdesetosma… Tako je lijepo pričala o svemu tome, strpljivo objašnjavala, da sam ja tih ranih sedamdesetih, zahvaljujući i njoj, postao nepopravljivi šezdesetosmaš. Uostalom, čitaoci ove rubrike dobro znaju da je to jedna od tema na koju se uvijek “primim”.

Sve njene priče bile su takve, priče koje ostavljaju tragove.

Prazan grad. Grad na pola koplja.

Piše : Balša Brković

Copyright © 2020 PV Informer. Sva prava zadržana.