Višegeneracijski sklad rada i ljubavi

    4 godine pre 1280 pregleda Izvor: Pljevljake novine

„Jedina vrlina sa kojom se čovjek ne može pohvaliti jeste skromnost, jer kada bi se njome pohvalio više ne bi bio skroman“ kaže jedna mudrost. U današnje vrijeme mnogi ljudi misle da se skromnost i poštenje ne isplati ali primjer našeg sugrađanina osamdesetjednogodišnjeg Ramiza Sokolovića to potvrđuje. Ljudi na poslu, komšiluku, njegovoj porodici poštuju i cijene Ramiza zbog njegove dobrodušnosti i spremnosti da pomaže drugima kada god mu to prilike dozvoljavaju. To je za njega najveća satisfakcija kao i njegova porodica. Ne voli da se hvali, niti da se žali na teškoće u životu, iako ih je imao. Ali zato voli da pomogne. To čini iskreno i iz srca. I danas, iako je u penziji već skoro tri decenije, i pored napornog rada ostao je pozitivan i relativno dobrog zdravlja. Još uvijek voli da radi, a ne voli da opterećuje druge, čak ni najbliže članove porodice svojim problemima.

Ramiz je od ranog djetinjstva naučio da radi i da se bori, živi skromno i pošteno zarađuje svoj hljeb. Imao je cilj u životu i našao svoj put. Rano je ostao bez oca. Poznata je bila pekara Ramizovog oca u Ulici Vuka Kneževića. Nakon očeve smrti jedno vrijeme Ramiz je pekaru izdavao pod zakup, a kasnije je prodao. U jednoj sobici Ramiz je ostao  sa majkom da živi, sestra je bila udata, a brat je u Vojsci. Suočio se sa životom hrabro i nikada nije poklekao. Na merdevine života čovjek se  može popeti sa rukama u džepovima, a Ramiz je široko raširenih ruku još kao dijete krenuo na zanat – mašin bravarski. Nakon četvrtog razreda osnovne škole proveo je tri godine na zanatu u tadašnjem ŠIK-u „Velimir Jakić“. Učio je je i zarađivao kako bi porodici pomogao.

Nakon tri godine provedene na zanatu ostao je da radi u ovom preduzeću još četiri godine.

– Radio sam na opravci gatera, cirkulara. Ručno se radilo. Sve je bilo na parni pogon. Sjećam se da se piljevina na kolicima i na konjima tjerala na odlagalište na mjestu gdje je sada stovarište „Aroma“. Bilo je tada oko 150 radnika u ŠIK-u „Velimir Jakić“. Građa se odvozila kamionima, najviše u Rudo za potrebe željeznice. Poziv za služenje vojnog roka dobio sam 1956. godine. Bio sam raspoređen u auto jedinicu, ali sam zbog izgradnje puta za Mojkovac ostao u Pljevljima u Vojsci i radio na opravci mašina – priča Ramiz i dodaje da se nakon odsluženja vojnog roka nije mogao da vrati na isto radno mjesto jer je već bio primljen novi radnik. Ramiz preko Biroa rada tada nalazi zaposlenje u pozorištu gdje je radio jedan mjesec kao ložač. Na Rudniku uglja Ramiz je započeo da radi 1958. godine do penzije 1990. godine. Iste godine kada je dobio zaposlenje u Rudniku uglja oženio je Ajišu (78)  koja je imala sličnu sudbinu kao Ramiz. Ostala je rano bez oca i sa majkom, koja se ponovo udala, došla iz Goražda da živi u Pljevlja.

– Četiri mjeseca nakon udaje napunila sam 18 godina, a Ramiz je imao 21. U braku smo 60 godina, a nikada nije bilo ni dana da nismo govorili. Poštovali smo uvijek jedno drugo. Ogriješila bih se kada bih šta drugo rekla – objašnjava Ajiša. U braku su dobili troje djece kćerku Jasminu i sinove Ermina i Edina od kojih imaju  šestoro unučadi: Amira, Emira, Amela, Dženanu, Nejru i Almu kao i troje praunučadi. Kćerka Jasmina je udata i sa porodicom živi u Priboju, dok su sinovi ostali sa roditeljima da žive.

U kući od  skoro 200 kvadrata koju su  Ramiz i Ajiša gradili godinama sa sinovima zid po zid, sobu po sobu žive složno tri porodice. Na prvom spratu su Ramiz i Ajiša, na drugom Ermin i supruga Lejla, dok na trećem spratu živi Edin sa suprugom Aidom i djecom Amelom i Nejrom, koji su odlični đaci. Amel je završna godina srednje škole i planira da upiše Građevinski fakultet. Deset godina se bavio šahom. Ponosan je na 50 medalja koje osvojio, dok je Nejra sedmi razred osnovne škole i svira gitaru u Gradskom tamburaškom orkestru “Pljevlja”.

– Sinovi, snahe, unučad pomažu šta god treba. Deset godina sam sa Lejlom živjela zajedno. Nikada ružnu riječ ni od Lejle, a ni od Aide nisam čula. Dao Bog da njihova djeca pomognu njima kao što oni meni pomažu – kaže Ajiša koja je suprugu velika podrška i oslonac. Dok su školovali djecu i gradili kuću radila je sve ručne radove. Tkala je vezla, heklala, plela i od toga doprinosila uvećanju kućnog budžeta.

Iako je skoro čitav radni vijek proveo na Rudniku uglja nije dobio stan, a vratio je i nešto kredita koji je dobio. Malo je ovakvih ljudi kao što je Ramiz. Znaju to dobro njegove kolege sa kojima je radio i koje i danas ne zaboravljaju njegovu dobrotu. Imao je mogućnosti da dobije stan, ali je iz sažaljenja prema drugima odbio ponude. Neke stanove je odbio jer su, kaže, bili preči drugima, neke zbog udaljenosti iz grada, nije htio da seli iz centra zbog majke koja je bila navikla na svoje ognjište. Tako je od jedne sobe godinama napornog rada na poslu i na kući sagradio porodičnu kuću sebi i sinovima. Da ne bi plaćao majstorima većinu poslova na kući sam je uradio uz pomoć supruge, a kasnije sinova. Iako je Ermin bio odličan đak i imao želju da upiše Geologiju  shvatio da je bolje da ostane i zaposli se u Pljevljima, nakon srednje škole, kako bi pomago roditeljima. Sestra se udala, brat je bio u školi, a on je osjećao odgovornost da pomogne. Zaposlio se Rudniku gdje radi i danas kao mašinski tehničar na mjestu poslovođe na separaciji gdje je i Ramiz započeo.

– Započeo sam rad na separaciji. Tada je počela da se radi otkrivka na Đulinoj guki, a u početku sam vozio lokomotivu. Te godine dovedeni su iz Kolubare majstori mašinovođe. Morao sam da idem na doškolovanje u Sarajevo kako bih polagao ispit za vozača i mašinovođu. Prvi sam iz Pljevalja položio ovaj ispit i počeo da vozim lokomotivu sa četiri vagona od 25 tona. Nije bilo lako, radilo se u tri smjene, kasnije su nabavljeni damperi. Kasnije sam radio kao nadzornik, a kada je je otvorena nova separacija prešao sam na mjesto poslovođa sa grupom od 30 ljudi. Proizvodili smo uglja u jednoj smjeni koliko drugi u dvije – sjeća se Ramiz. Njegov rad i trud nije ostao nezapažen kako od kolega tako i od rukovodstva Rudnika uglja. Tako je Ramiz 1978. godine nagrađen Novembarskom nagradom grada Pljevalja. Prenio je Ramiz  i na djecu volju za radom, skromnošću i požrtvovanošču. Tako je je i Ermin nagrađen prošle godine povodom Dana rudara. Mlađi sin Edin je zaposlen u Bar kodu, kao i Erminov sin Amel. Edin je svaki dan na putu, ali se ne žali. Zadovoljan je poslom i porodicom kao i njegov brat i otac.

Danas su rijetke porodice, kao što je porodica Sokolović, koje njeguju zajedništvo i pokazuju kako se porodična harmonija prenosi sa generacije na generaciju. Cilj Sokolovića je skladan život i međusobna podrška, u odmjerenim riječima iz kojih sledi porodična sreća, ljudi zadovoljnih onim što imaju i stvaraju, zahvalnih Bogu na zdravlju i razumjevanju.